Šapat tišine: Majčina bol zbog izgubljene kćeri

“Lana, molim te, samo mi se javi. Samo da znam da si dobro.” Moj glas drhti dok ostavljam još jednu poruku na govornoj pošti. Znam da je neće poslušati, kao ni prethodnih deset. Mobitel mi klizi iz ruke na stol, a ja ostajem sjediti u tišini koja para dušu. U tom trenutku, kroz prozor dopire zvuk kiše koja udara o limeni krov, kao da i nebo plače sa mnom.

Sjećam se dana kad je Lana bila djevojčica, kako bi mi utrčala u zagrljaj nakon škole, noseći crteže koje je crtala za mene. “Mama, vidi što sam nacrtala!” vikala bi, a ja bih joj ljubila kosu i govorila kako je najtalentiranija djevojčica na svijetu. Gdje je nestala ta bliskost? Kada smo se izgubile?

Sve je počelo prije dvije godine, kad je Lana odlučila otići studirati u Zagreb. “Mama, to je moja prilika!” govorila je, oči su joj sjajile od uzbuđenja. Nisam joj htjela stati na put, ali srce mi je bilo teško. Njen otac, Dario, bio je protiv toga. “Što će ti tamo? Ovdje imaš sve!” vikao je za stolom, a Lana bi samo šutjela i gledala u tanjur. Ja sam bila između njih dvoje, pokušavajući biti most koji ih spaja, ali mostovi ponekad puknu pod težinom tuđih očekivanja.

Kad je Lana otišla, kuća je postala prevelika i pretiha. Dario se povukao u sebe, a ja sam svaki dan kuhala njena omiljena jela, nadajući se da će doći kući za vikend. Prvih nekoliko mjeseci zvala me svaki dan. Pričale smo o svemu: o fakultetu, o novim prijateljima, o životu u velikom gradu. A onda su pozivi postali rjeđi. Poruke su ostajale nepročitane. Kad bih je nazvala, često bi bila zauzeta ili bi kratko odgovorila: “Mama, žurim na predavanje. Čujemo se kasnije.”

Jedne večeri, kad sam skupila hrabrosti i otišla do nje bez najave, zatekla sam je s društvom koje nisam poznavala. U stanu je bio nered, prazne boce na stolu i dim cigareta u zraku. “Lana, što se događa? Ovo nisi ti,” rekla sam tiho. Pogledala me s prijezirom koji me zabolio više od bilo koje riječi. “Mama, pusti me da živim svoj život!” viknula je pred svima. Osjećala sam se kao uljez u njenom svijetu.

Nakon toga sve je krenulo nizbrdo. Dario me krivio: “Ti si joj sve dopuštala! Da si bila stroža, ne bi sad ovako završilo.” Ja sam krivila sebe: možda sam previše voljela, možda nisam znala pustiti kad je trebalo. Lana se sve više udaljavala. Počela sam pratiti njene objave na društvenim mrežama, tražeći znakove da je dobro. Ponekad bih vidjela fotografiju s nekim dečkom – Ivanom ili možda Edinom – nisam ni sigurna više. Nikad mi nije pričala o njima.

Prošle zime umrla je moja majka. Zvala sam Lanu da dođe na sprovod. “Ne mogu sada, imam ispite,” rekla je hladno. Srce mi se slomilo drugi put tog dana. Dario je samo odmahnuo rukom: “Pusti je. Neka živi kako hoće.” Ali ja nisam znala pustiti.

Prije mjesec dana poslala sam joj poruku: “Lana, molim te oprosti ako sam te povrijedila. Volim te više od svega.” Nije odgovorila. Prijateljica Mirela kaže mi: “Pusti je malo, vratit će se kad bude spremna.” Ali kako da pustim dijete koje sam nosila pod srcem?

Noći su najgore. Ležim budna i slušam Darija kako hrče u drugoj sobi – već mjesecima ne spavamo zajedno. Razmišljam o svemu što sam mogla drugačije: možda nisam trebala toliko brinuti, možda sam trebala biti stroža ili popustljivija… Možda sam trebala više slušati.

Jednog dana stigla mi je poruka s nepoznatog broja: “Mama, oprosti što ti nisam pisala. Trebalo mi je vremena da shvatim tko sam bez tebe i tate. Volim vas oboje, ali moram pronaći svoj put.” Suze su mi navrle na oči dok sam čitala te riječi iznova i iznova.

Dario nije rekao ništa kad sam mu pokazala poruku. Samo je slegnuo ramenima i izašao iz kuće bez riječi. Ostala sam sama s osjećajem olakšanja i tuge istovremeno.

Danas sjedim ovdje i pišem ovo pismo Lani koje možda nikad neće pročitati:

“Draga moja Lana,
Znam da si odrasla i da imaš svoj život. Znam da si ljuta na mene zbog stvari koje ni sama ne razumijem do kraja. Ali znaj da te volim više od svega na svijetu i da ću uvijek biti ovdje za tebe – ma koliko daleko bila.
Tvoja mama”

Možda će jednog dana shvatiti koliko boli ova tišina između nas. Možda će se vratiti kući i opet mi ispričati sve svoje tajne kao nekad.

Ali pitam se… Koliko majčino srce može izdržati prije nego što prestane nadati se? I jesam li ja kriva što smo izgubile jedna drugu ili je to samo život koji nas nosi gdje ne želimo ići?