Poklon Koji Nikad Nismo Otvorili: Kutija Tišine
“Ne otvaraj dok ne dođe do prve svađe,” pisalo je na kutiji koju nam je tetka Ljubica donijela na naše vjenčanje. Svi su se smijali, a ja sam, držeći Daria za ruku, pomislila kako je to simpatična šala. Tada sam vjerovala da ćemo uvijek znati razgovarati, da će ljubav biti dovoljna. Ali sada, deset godina kasnije, stojim u hodniku našeg stana u Novom Zagrebu, gledam tu istu kutiju na polici iznad ormara i pitam se – jesmo li ikada imali hrabrosti otvoriti ono što nas najviše boli?
“Ana, gdje su mi ključevi?” Dario viče iz dnevne sobe. Njegov glas je umoran, bez trunke nježnosti. Prije bih potrčala, našalila se da ih je sigurno opet ostavio u džepu kaputa. Sada samo šutim. Otkad smo se vratili iz Mostara s posljednjeg obiteljskog okupljanja, između nas je zid od tišine.
“Na polici,” odgovaram tiho. On prolazi pored mene bez pogleda, uzima ključeve i izlazi. Vrata zalupaju. Osjetim kako mi srce preskače od tog zvuka – nije to prvi put da odlazi bez pozdrava, ali svaki put zaboli isto.
Sjedam za kuhinjski stol i gledam kroz prozor. Kiša pada po praznom igralištu ispod zgrade. Sjećam se dana kad smo ovdje uselili – kako smo zajedno birali zavjese, kako smo sanjali o djeci koja će se igrati na tom istom igralištu. Ali djeca nisu došla. Godinama smo pokušavali, išli na preglede, slušali savjete rodbine i prijatelja. “Opusti se, doći će kad najmanje očekuješ,” govorila bi mi mama. Ali godine su prolazile, a mi smo postajali sve udaljeniji.
Jedne večeri prije dvije godine, nakon još jednog neuspjelog pokušaja umjetne oplodnje, Dario je rekao: “Možda jednostavno nije suđeno.” Nisam znala što da odgovorim. Samo sam plakala u kupaonici dok je on sjedio u dnevnoj sobi i gledao utakmicu Dinama.
Kutija je cijelo vrijeme bila tu. Ponekad bih je uzela u ruke, prešla prstima po poklopcu i pitala se što je unutra. Možda pismo s mudrim savjetom? Možda dvije čaše za vino i boca rakije? Ili samo praznina – simbol svega što nismo rekli jedno drugome?
Sjećam se jednog proljeća kad smo otišli kod Darijeve majke u Sarajevo. Njegova sestra Mirela tada je bila trudna s trećim djetetom. Svi su pričali o imenima, o dječjim kolicima, a ja sam sjedila za stolom i osjećala se kao gost u vlastitom životu. Dario me tada uhvatio za ruku ispod stola, ali njegov stisak bio je slab, kao da ni sam ne zna što bi rekao.
“Zašto ne pričate više?” pitala me jednom prijateljica Ivana dok smo pile kavu na Cvjetnom trgu. “Vi ste uvijek bili tako skladni.” Samo sam slegnula ramenima. Kako objasniti nekome da tišina može biti glasnija od svake svađe?
Jedne noći prošle zime, probudila sam se i zatekla Darija kako sjedi u mraku dnevne sobe. “Ne mogu spavati,” rekao je. Sjela sam pored njega i dugo smo šutjeli. “Ana, jesi li sretna?” pitao me tada. Nisam znala što da kažem. Jesam li sretna? Ili sam samo navikla na ovu tišinu?
Prošli tjedan došao je kući kasno, mirisao je na parfem koji nije moj. Nisam ga ništa pitala. Samo sam otišla u spavaću sobu i zatvorila vrata za sobom. Sutradan je sve bilo kao i prije – doručak u tišini, odlazak na posao, poruke o tome što treba kupiti u trgovini.
Danas sam odlučila – uzet ću kutiju i otvoriti je sama ako treba. Stavljam ruku na poklopac i osjećam kako mi drhte prsti. U tom trenutku Dario ulazi u stan.
“Što radiš?” pita me iznenađeno.
“Otvaram kutiju,” kažem mu tiho.
Staje nasuprot mene i gleda me kao da me prvi put vidi.
“Zašto baš sada?”
“Jer mislim da smo već odavno imali svoju prvu svađu. Samo nikad nismo imali hrabrosti priznati si to.” Glas mi podrhtava.
On sjeda pored mene. Zajedno otvaramo poklopac. Unutra su dvije šalice za čaj, vrećica domaće kamilice i pismo.
Drhtavim rukama vadim pismo i čitam naglas:
“Draga Ana i Dario,
Ako ste ovo otvorili, znači da ste prošli kroz nešto teško zajedno. Život nije bajka – bit će dana kad ćete se osjećati sami čak i kad ste zajedno. Kad riječi zapnu u grlu, kad tišina postane zid između vas – sjetite se zašto ste se zaljubili jedno u drugo. Skuhajte čaj, sjednite zajedno i razgovarajte. Ne bojte se reći što vas boli – jer prava ljubav nije odsustvo svađa, nego hrabrost da ih prebrodite zajedno.
Volim vas,
Tetka Ljubica”
Dugo sjedimo u tišini. Ovaj put to nije ona teška tišina koja nas razdvaja – ovo je tišina koja daje prostor suzama koje napokon teku niz moje lice.
Dario uzima šalice i odlazi skuhati čaj. Vraća se i sjeda nasuprot mene.
“Ana… bojim se da te gubim,” kaže tiho.
“I ja tebe,” odgovaram iskreno prvi put nakon dugo vremena.
Razgovaramo satima – o svemu što nas boli, o svemu što nismo rekli godinama. O strahu od samoće, o neostvarenim snovima, o tome kako nas je tišina gotovo uništila.
Kad napokon legnem u krevet te noći, osjećam olakšanje kakvo nisam osjetila godinama.
Pitam se: Koliko nas živi s kutijama tišine koje nikad ne otvorimo? Koliko brakova propadne jer nemamo hrabrosti reći što nas boli? Možda je vrijeme da svi otvorimo svoje kutije – prije nego što bude prekasno.