Između sina i snahe: Obiteljski ručak koji je promijenio sve
“Mama, moramo ti nešto reći.” Ivanov glas bio je tih, ali odlučan. Pogledala sam ga preko stola, pokušavajući pročitati mu lice, ali on je gledao u tanjur, kao da traži odgovore među mrvicama kruha. Lejla je sjedila uspravno, ruke su joj bile sklopljene u krilu, a oči crvene od suza koje je pokušavala sakriti.
“Što se događa?” upitala sam, iako sam već tjednima osjećala da nešto nije u redu. Ivan je dolazio rjeđe, a kad bi došao, bio je odsutan. Lejla me nije zvala na kavu kao prije. U zraku je visjela neka neizgovorena napetost.
“Razvodimo se,” izgovorila je Lejla, glasom koji je drhtao. U tom trenutku vrijeme je stalo. Vilica mi je ispala iz ruke i udarila o tanjur s tihim zvukom koji mi je parao uši. Pogledala sam ih oboje, tražeći znak da se šale, da je ovo neka loša šala, ali njihova lica bila su ozbiljna, slomljena.
“Zašto? Što se dogodilo?” pitala sam, osjećajući kako mi srce lupa kao da će iskočiti iz grudi.
Ivan je slegnuo ramenima. “Jednostavno više ne ide. Pokušavali smo, mama. Stvarno jesmo. Ali… previše smo se udaljili.”
Lejla je obrisala suzu s obraza. “Nije tvoja krivnja, ni njegova. Samo… ljudi se promijene.”
Osjetila sam kako mi se suze skupljaju u očima. Sjetila sam se dana kad su mi prvi put rekli da su zajedno. Sjećam se kako sam bila sretna što je Ivan pronašao nekoga tko ga voli i razumije. Sjećam se njihovog vjenčanja u maloj crkvi na Trešnjevci, kako su se smijali dok su rezali tortu. Sjećam se kako smo zajedno plakali kad im je propao prvi pokušaj za dijete.
“A što sad?” prošaptala sam.
Ivan me pogledao ravno u oči. “Zato smo te pozvali danas. Znaš kakva je naša obitelj… Svi će imati mišljenje. Već osjećam pritisak s tatine strane, a Lejlina mama već traži odvjetnika. Ne želimo rat među obiteljima. Ali… morat ćeš odlučiti na čijoj si strani.”
Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama. “Kako to misliš? Ja sam tvoja majka, ali Lejlu volim kao kćer. Kako mogu birati?”
Lejla je tiho rekla: “Znam da nije fer, ali… ako ostaneš bliska sa mnom, Ivan će to teško podnijeti. A meni bi značilo da imam nekoga svog ovdje, kad svi moji žive u Tuzli.”
Ivan je stisnuo šake. “Ne želim da patiš zbog nas, ali ne mogu gledati kako dolaziš kod Lejle na kavu dok ja sjedim sam kod kuće.”
Pogledala sam ih oboje i shvatila koliko su izgubljeni, koliko ih boli što me stavljaju u ovu poziciju. Ali nisam mogla ne osjećati ljutnju – na njih što su me uvukli u ovo, na sebe što nisam ranije primijetila koliko su nesretni.
“Znate li vi koliko ste mi značili zajedno? Koliko sam sanjala o unucima, o zajedničkim ljetovanjima na moru? Zar vam ništa od toga nije važno?”
Ivan je spustio glavu. “Mama, znam da ti je teško. Ali ne možemo živjeti zbog tvojih snova.”
Lejla je ustala i prišla mi, nježno me zagrlila. “Hvala ti što si uvijek bila tu za mene. Znam da ćeš napraviti ono što misliš da je ispravno.”
Ostala sam sjediti za stolom dok su oni odlazili, njihovi koraci odzvanjali su hodnikom kao jeka svega što smo izgubili. Gledala sam kroz prozor na dvorište gdje smo nekad zajedno sadili cvijeće i pitala se gdje smo pogriješili.
Sljedećih dana telefon nije prestajao zvoniti – sestra iz Osijeka, brat iz Sarajeva, susjeda Ružica koja sve zna prije svih. Svi su imali savjete: “Drži se sina!”, “Lejla ti je kao kćer!”, “Nemoj birati stranu!” Ali nitko nije znao kako boli kad te tvoje dijete gleda kao neprijatelja samo zato što želiš biti pravedan.
Jedne večeri Ivan me nazvao: “Mama, jesi li dobro?” Glas mu je bio mekan, ranjiv.
“Nisam”, priznala sam. “Ne znam što da radim. Ne želim izgubiti ni tebe ni Lejlu.”
Dugo smo šutjeli.
“Možda bismo trebali svi zajedno na razgovor kod nekog stručnjaka?” predložio je tiho.
Pomislila sam na sve one godine kad smo probleme gurali pod tepih jer ‘što će selo reći’. Pomislila sam na sve žene iz mog kvarta koje su morale birati između djece i snaha ili zetova.
Sljedeće nedjelje Lejla mi je poslala poruku: “Hvala ti što nisi odmah presudila ni meni ni Ivanu. Znam da ti nije lako.” Odgovorila sam joj samo srcem jer riječi nisu bile dovoljne.
Dani su prolazili u magli tuge i nesigurnosti. Prijateljice su me zvale na kavu i ogovarale druge razvode; nitko nije znao kako izgleda kad si ti ta koja mora birati između ljubavi i pravde.
Jedne večeri sjela sam sama za stol s Ivanovom starom šalicom i Lejlinim omiljenim kolačem od maka koji nitko više nije htio jesti.
Pitala sam se: Može li majka ikada biti dovoljno pravedna? Je li moguće voljeti dvoje ljudi koji više ne mogu voljeti jedno drugo – a da ne izgubiš sebe?
Što biste vi napravili na mom mjestu?