Nevidljive Pukotine: Ivana i Dario u Zamci Očekivanja
“Dario, zašto opet kasniš?” – moj glas je drhtao dok sam gledala kroz prozor našeg stana na Grbavici, pokušavajući sakriti suze koje su mi navirale. Kiša je lupkala po staklu, a u meni je tutnjala oluja. Dario je ušao, mokar do kože, s umornim osmijehom na licu. “Ivana, promet je bio užasan, znaš kakva je ova kiša…”
Nisam mu vjerovala. Nije to bila samo kiša. Bila je to još jedna večer kad sam sjedila sama, čekajući ga s večerom koju sam pripremila s ljubavlju i nervozom. Još jedna večer kad sam se pitala jesam li ja ta koja previše traži ili on taj koji premalo daje.
Naša priča nije počela ovako. Prije šest godina, na rođendanskoj zabavi kod zajedničke prijateljice Lejle, Dario me osvojio svojim šalama i toplinom. Bio je drugačiji od svih muškaraca koje sam dotad upoznala – pažljiv, duhovit, uvijek spreman pomoći. Moja mama, Jasna, odmah ga je zavoljela. “Ivana, ovo je čovjek za tebe!” govorila je dok smo pile kafu na balkonu. “Nije kao tvoj bivši, onaj Samir što je samo na sebe mislio.”
I stvarno, Dario je bio sve što sam željela – barem na početku. Prve godine bile su kao iz bajke: vikendi na Plitvicama, izleti na more kod njegovih roditelja u Makarskoj, zajednički planovi o budućnosti. Ali onda su se pojavile pukotine – nevidljive, ali sve dublje.
Počelo je sitnicama. Zaboravio bi godišnjicu, kasnio bi na dogovorene večere s mojim roditeljima, nije primjećivao kad promijenim frizuru ili kupim novu haljinu. U meni se gomilala gorčina. Nisam mu govorila što me boli – očekivala sam da će sam shvatiti. “Ako me voli, znaće”, uvjeravala sam samu sebe.
Jedne večeri, nakon još jedne njegove šutnje za stolom, pukla sam.
“Dario, zar ti stvarno nije stalo? Zar ne vidiš koliko se trudim oko nas?”
Podigao je pogled s mobitela i prvi put vidjela sam umor u njegovim očima.
“Ivana, stalno imam osjećaj da ništa što napravim nije dovoljno dobro. Kad god dođem kući, ti si ljuta ili razočarana. Ne mogu čitati tvoje misli.”
Te riječi su me pogodile kao šamar. Nisam znala što reći. U meni se miješala ljutnja i tuga – zar je moguće da smo toliko udaljeni?
Moja sestra Ana uvijek mi je govorila da previše očekujem od ljudi. “Ivana, ljudi nisu iz bajke. Svi imamo mane. Moraš naučiti reći što ti treba.” Ali ja sam bila tvrdoglava – vjerovala sam da prava ljubav ne treba riječi.
S vremenom su se naše svađe pojačavale. Dario bi sve češće ostajao duže na poslu ili izlazio s prijateljima. Ja bih ga dočekivala s popisom zamjerki: “Zašto nisi kupio kruh? Zašto nisi pitao kako mi je prošao dan? Zašto nikad ne planiraš ništa romantično?”
On bi šutio ili odbrusio: “Ivana, nisam robot! I meni treba malo mira!”
Naši prijatelji su primjećivali napetost. Lejla me jednom povukla u stranu na rođendanu: “Što se događa između vas? Nekad ste bili najskladniji par…” Nisam znala što da joj kažem. Sramila sam se priznati da više ne znam kako voljeti Darija bez da ga pokušavam popraviti.
Vrhunac je došao prošle zime. Moj otac je završio u bolnici zbog srčanog udara. Bila sam slomljena od brige i straha. Očekivala sam da će Dario biti uz mene kao stijena – ali on se povukao u sebe. “Ne znam što da radim”, rekao mi je jedne noći dok sam plakala u kuhinji. “Osjećam se bespomoćno kad si tužna.”
Tada sam prvi put shvatila koliko smo različiti u načinu na koji pokazujemo ljubav i podršku. Ja sam željela riječi utjehe i zagrljaje; on je mislio da će mi pomoći ako mi napravi čaj ili opere suđe.
Ali bilo je kasno. U meni se nakupilo previše razočaranja i neizrečenih želja.
Početkom proljeća odlučili smo otići na bračno savjetovanje kod psihologinje Mirele u Sarajevu. Sjedili smo jedno pored drugog na neugodno tvrdim stolicama dok nas je Mirela promatrala preko naočala.
“Ivana, što očekujete od Darija?”
Zastala sam. Prvi put sam morala izgovoriti naglas sve ono što sam godinama držala u sebi.
“Želim da me vidi… Da primijeti kad sam tužna ili sretna… Da me pita kako sam… Da planira budućnost sa mnom… Da bude nježan kao nekad…”
Dario je šutio dugo, a onda tiho rekao: “Ne znam mogu li biti sve to što Ivana želi… Ali volim je i želim pokušati.”
Mirela nam je dala zadatak: svaku večer prije spavanja moramo jedno drugom reći po jednu stvar koja nam se svidjela tog dana kod onog drugog.
Prvih nekoliko dana bilo je teško – osjećali smo se glupo i neprirodno. Ali polako smo počeli otkrivati male stvari koje smo prije uzimali zdravo za gotovo: njegov osmijeh kad mi skuha kafu; moj zagrljaj kad dođe umoran s posla.
Ipak, neke rane su bile preduboke.
Jedne večeri, nakon još jedne tihe svađe oko sitnice – zaboravljenog mlijeka iz prodavnice – Dario je spakovao torbu.
“Ivana, mislim da nam treba pauza. Ne želim te više povrijediti ni sebe mučiti… Možda ćemo shvatiti što nam zapravo treba kad budemo sami.”
Ostala sam sama u stanu punom naših uspomena – fotografija s mora, poklona za godišnjice, praznih šalica kafe koje smo nekad zajedno ispijali smijući se glupostima.
Dani su prolazili sporo i bolno. Prijatelji su mi slali poruke podrške; mama me zvala svaki dan; Ana me tjerala da izađem iz kuće makar do tržnice.
Pitala sam se gdje smo pogriješili. Je li moguće da ljubav nestane samo zato što nismo znali razgovarati? Ili zato što smo oboje sanjali o nečemu što drugi nije mogao dati?
Danas sjedim sama na istom prozoru i gledam kišu kako pada po Sarajevu. U meni više nema bijesa – samo tuga i tiha nada da ću jednog dana naučiti voljeti bez očekivanja koja guše.
Možda prava bliskost dolazi tek kad skinemo maske i priznamo koliko smo ranjivi.
A vi? Jeste li ikada izgubili nekoga jer ste previše očekivali ili premalo govorili o onome što vam treba?