Kad se obitelji spoje: Odluka koja nas je razdvojila
“Ne mogu više, mama! Ona me mrzi!” David je bacio školsku torbu na pod, a suze su mu klizile niz lice. Lejla je stajala u hodniku, ruku prekriženih, s pogledom punim prezira. “Nije istina! On meni uvijek podmeće!” viknula je. Marko je stajao između njih, pokušavajući smiriti situaciju, ali napetost se mogla rezati nožem.
Tog dana, nakon još jedne svađe zbog sitnice – tko je pojeo zadnji komad pite – shvatila sam da više ne znam kako dalje. Moj sin David, moj ponos i radost, odjednom je bio stranac u vlastitom domu. Lejla, Markova kći iz prvog braka, nikada nije prihvatila ni mene ni Davida. Svaki dan bio je nova borba: oko kupaonice, oko televizora, oko pažnje koju sam pokušavala pravedno dijeliti.
Marko i ja smo sjedili za kuhinjskim stolom dok su djeca u svojim sobama urlala jedno na drugo kroz zidove. “Ivana, ovako više ne ide. Ne možemo ih stalno razdvajati. Možda bi bilo najbolje da David neko vrijeme ode kod tvojih roditelja na selo. Tamo će biti mirniji, a i ti ćeš moći malo predahnuti.”
Osjetila sam kako mi se srce steže. “Znaš da to nije rješenje. On će misliti da ga izbacujem iz svog života.”
“A što ako ovako nastavimo? Naša veza neće izdržati još mjesec dana ovakvog stresa!”
Te noći nisam spavala. Gledala sam u plafon i slušala tišinu koja je bila teža od bilo kakve vike. Ujutro sam sjela kraj Davida na krevet. “Sine, što misliš o tome da provedeš ljeto kod bake i djeda u Bosni? Znaš koliko te vole, a i konji su tamo…”
David me pogledao s nevjericom. “Znači, stvarno me šalješ odavde? Zato što Lejla ne može podnijeti da sam ovdje?”
Nisam imala odgovor koji bi ga utješio. Samo sam ga zagrlila dok mi je glava pucala od grižnje savjesti.
Dva dana kasnije, David je s koferom stajao na autobusnoj stanici u Sarajevu, a ja sam plakala kao dijete dok sam ga gledala kako ulazi u autobus za selo kod mojih roditelja u okolici Travnika. Marko me pokušao utješiti: “Bit će mu dobro tamo. Možda će nam svima ovo pomoći da se malo smirimo.”
Ali ništa nije bilo bolje. Lejla je bila zadovoljna što “više nema smetnje”, ali kuća je bila prazna bez Davidovog smijeha i njegovih glupih šala. Marko i ja smo se udaljili; svaka večera bila je tiha, svaki razgovor površan.
Jednog dana zazvonio mi je telefon. Mama je plakala: “Ivana, David ne jede, ne priča s nama. Samo sjedi na tavanu i gleda kroz prozor. Kaže da ga više ne voliš.” Osjetila sam kako mi se srce raspada na komadiće.
Otišla sam po Davida odmah sljedeći vikend. Na povratku kući nije rekao ni riječ. Kad smo stigli, Lejla ga je pogledala i samo promrmljala: “Opet si tu?” David se povukao u svoju sobu i zaključao vrata.
Te noći Marko i ja smo se prvi put ozbiljno posvađali. “Ti si ga razmazila! Nikad nisi pokušala razumjeti Lejlu!” vikao je.
“A ti si uvijek branio svoju kćer! Nikad nisi vidio koliko David pati!”
Nakon toga više ništa nije bilo isto. Počeli smo živjeti kao cimeri; svaki razgovor bio je oprezan, svaka odluka kompromis iz kojeg nitko nije izlazio zadovoljan.
David se povukao u sebe; ocjene su mu pale, prestao je trenirati nogomet. Lejla je postala još buntovnija; počela je izostajati iz škole i dolaziti kući kasno navečer.
Jedne večeri sjela sam kraj Davida dok je zurio u ekran mobitela.
“Sine, oprosti mi… Nisam znala kako drugačije…”
Nije me ni pogledao. “Nisi trebala birati između mene i njega. Mogli smo biti obitelj…”
Tada sam shvatila koliko sam pogriješila misleći da će fizička udaljenost riješiti emocionalne probleme.
Danas živimo pod istim krovom, ali kao stranci. Marko i ja više ne razgovaramo o budućnosti; samo o tome tko će pokupiti djecu iz škole ili kupiti kruh.
Ponekad se pitam: Jesmo li mogli drugačije? Je li ljubav dovoljna kad djeca pate? Što biste vi učinili na mom mjestu?