Štene po imenu Nada: Kroz tugu i obiteljske rane nakon gubitka muža

“Ne mogu više, mama! Ne mogu gledati kako se gubiš u toj tišini!” viknuo je moj sin Ivan dok je lupao vratima dnevne sobe. Njegov glas još uvijek odzvanja u mojim ušima, kao da je svaki ton ostavio ogrebotinu na mom srcu. Sjedila sam na staroj fotelji, gledajući kroz prozor u prazno dvorište, gdje su nekad Mirko i ja zajedno sadili ruže. Od njegove smrti prošlo je već godinu dana, ali bol nije popuštala. Samo se pretvorila u naviku.

Unuci su mi dolazili svake subote. Najmlađi, Daris, uvijek bi mi donio crtež ili cvijet iz školskog dvorišta. Tog dana, međutim, došao je s kutijom koja se tresla od uzbuđenja. “Baka, imam iznenađenje!” rekao je, oči su mu sjale kao kad je prvi put vidio snijeg. Otvorila sam kutiju i ugledala malo štene – bijelo, s crnom mrljom oko oka. “Zvat ćemo je Nada!” rekao je Daris odlučno. Nisam znala što reći. Srce mi se steglo od straha i nade istovremeno.

Ivan je bio bijesan. “Tko će se brinuti o tom psu? Ti? Ne možeš ni o sebi!” vikao je dok je Daris stajao iza mene, stisnutih šaka. “Pusti je, tata! Baka treba nekoga!” Ivan je samo odmahnuo rukom i izašao iz kuće.

Prve noći s Nadom nisam mogla spavati. Štene je cvililo, tražilo toplinu i sigurnost. Sjetila sam se kako sam Mirka tješila kad bi ga mučile brige zbog posla ili rata. Ustala sam, uzela Nadu u naručje i šaptala joj: “Sve će biti dobro, mala moja.” U tom trenutku osjetila sam da nisam sama.

Ali život s Nadom nije bio lak. Prvih tjedana uništila je moje omiljene papuče, izgrizla kablove od televizora i popiškila se na tepih koji mi je mama donijela iz Sarajeva još prije rata. Ivan je dolazio svaki drugi dan, mrmljajući kako će me jednog dana pronaći mrtvu od pada zbog psa. “Mama, nisi više mlada! Što ako padneš? Što ako ti pozli?”

Ali Daris nije odustajao. Svaki put kad bi došao, vodio bi Nadu u šetnju oko zgrade, smijao se kad bi ga povukla za nogavicu. Počela sam izlaziti s njima. Prvi put nakon Mirkove smrti osjetila sam zrak na licu, miris proljeća i zvukove djece na igralištu.

Jednog dana, dok smo sjedili na klupi ispred zgrade, prišla nam je susjeda Jasna. “Vidim da si opet među živima, Zlato,” rekla je s blagim osmijehom. “Pas ti dobro stoji.” Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. Nisam znala jesu li to suze tuge ili olakšanja.

Ali napetost u obitelji rasla je. Ivanova žena Sanja nije htjela da Daris provodi toliko vremena kod mene. “On ima školu, treninge… Ne može stalno biti kod bake!” vikala je na Ivana dok su mislili da ih ne čujem. Jedne večeri čula sam ih kako se svađaju ispred vrata:

“Tvoja mama manipulira Darisom!”
“Ne manipulira! Samo mu treba baka!” odgovorio je Ivan.

Osjećala sam se kao teret. Počela sam razmišljati da dam Nadu nekoj drugoj obitelji. Ali kad sam to spomenula Darisu, zaplakao je kao nikad prije.

“Bako, ne možeš mi to napraviti! Nada ti pomaže! Ona pomaže i meni! Kad sam tužan zbog škole ili kad se mama i tata svađaju, ja dođem k tebi i Nadi i sve zaboravim!”

Te riječi su me pogodile dublje nego išta drugo. Shvatila sam da nisam jedina koja pati – svi smo nosili svoje tuge i strahove.

Jedne večeri Nada se razboljela. Tresla se i nije htjela jesti. Panika me uhvatila – nisam znala što učiniti. Zvala sam Ivana u suzama:

“Ivane, molim te, dođi! Nada je bolesna!”

Došao je odmah, bez riječi me zagrlio i zajedno smo odveli Nadu veterinaru. Sat vremena smo sjedili u čekaonici bez riječi. Prvi put nakon dugo vremena osjetila sam njegovu ruku na svojoj.

Veterinar nam je rekao da će biti dobro – samo prehlada. Kad smo se vratili kući, Ivan me pogledao i tiho rekao:

“Znaš, mama… Možda sam bio prestrog prema tebi. I meni fali tata. Samo… bojim se da ću te izgubiti kao što smo izgubili njega.”

Te riječi su mi slomile srce i iscijelile ga istovremeno.

Danas sjedim na istoj onoj fotelji, Nada spava kraj mojih nogu, a Daris crta novu sliku za mene. Ivan češće dolazi na kavu – ne viče više toliko. Sanja još uvijek ima svoje prigovore, ali ponekad mi donese kolače.

Pitam se: Je li moguće da jedno malo štene otvori vrata koja smo svi zatvorili od straha? Može li ljubav doći u najneočekivanijem obliku – baš onda kad mislimo da više nema nade?