Kad tišina postane glasnija od riječi: Moja borba za ravnopravnost u braku
“Jesi li ti stvarno mislio da će se suđe samo oprati?” viknula sam, držeći tanjur prekriven osušenim ostacima jučerašnje večere. Ivan je sjedio za stolom, gledao televiziju i samo slegnuo ramenima. “Pa, nisam stigao… Imao sam naporan dan na poslu.”
U tom trenutku, osjetila sam kako mi srce lupa u grlu. Godinama sam šutjela, gutala knedle i radila sve – od kuhanja, pranja, peglanja do pomaganja djeci oko zadaće. Sve dok nisam shvatila da sam postala nevidljiva u vlastitoj kući. Moja mama, Jasna, uvijek je govorila: “Žena drži tri ćoška kuće, ali ne smiješ dopustiti da te pregazi.” Nisam je slušala. Mislila sam da će Ivan sam shvatiti, ali godine su prolazile, a ništa se nije mijenjalo.
Prijateljica Mirela mi je jednom rekla: “Pusti ga par dana, nek vidi kako je kad ti ne radiš ništa.” Ta ideja mi se uvukla pod kožu. I tako sam odlučila – prestala sam prati suđe, ostavljala sam rublje neispeglano, podovi su škripali pod prašinom. Djeca, Lana i Filip, gledali su me zbunjeno. “Mama, zašto je ovako nered?” pitala je Lana. “Pitaj tatu”, odgovorila sam tiho.
Prva dva dana Ivan nije ni primijetio. Treći dan, kad mu nije bilo čiste košulje za posao, došao je do mene s pogledom punim zamjeranja. “Jel’ možeš barem ovo oprati?” pitao je. “Ne mogu više sama sve. Ako ti nešto treba, operi sam”, odgovorila sam mirno, ali u meni je gorjelo.
Navečer smo sjedili za stolom u tišini. Djeca su jela sendviče jer nisam stigla skuhati ručak. Ivan je uzdahnuo: “Zar stvarno mora biti ovako?” Pogledala sam ga ravno u oči: “Mora, dok ne shvatiš da ovo nije samo moj posao. Oboje radimo, oboje smo roditelji. Zar ti stvarno misliš da ja uživam u ovome?”
Ivan je šutio. Vidjela sam kako mu se lice mijenja – od ljutnje do zbunjenosti pa do srama. “Nisam znao da te toliko opterećuje… Mislio sam da ti to ide od ruke”, promrmljao je.
“Ide mi od ruke jer nemam izbora!” povisila sam glas. “Ali znaš li koliko puta nisam stigla popiti kavu u miru? Koliko puta sam zaspala umorna prije nego što ste svi legli? Koliko puta sam plakala pod tušem jer me nitko ne vidi?”
Ivan je ustao i otišao na balkon. Čula sam ga kako duboko uzdiše. Djeca su se povukla u svoje sobe, osjećajući napetost koja je visjela u zraku kao oluja pred kišu.
Te noći nisam mogla spavati. Vrtjela sam po glavi sve godine koje sam provela pokušavajući biti savršena supruga i majka. Sjetila sam se svoje pokojne bake Ruže koja je uvijek govorila: “Ako ne poštuješ sebe, neće te ni drugi poštovati.”
Ujutro me probudila buka iz kuhinje. Ivan je pokušavao skuhati kavu i napraviti doručak djeci. Sve je bilo naopako – kava razlivena po stolu, jaja prepečena, ali djeca su bila sretna jer im je tata prvi put napravio doručak.
“Znaš… Nisam znao koliko toga radiš dok nisam pokušao”, priznao je kasnije Ivan dok smo zajedno čistili kuhinju. “Ali zašto mi nisi prije rekla ovako jasno?”
“Rekla sam ti tisuću puta, ali nisi slušao”, odgovorila sam umorno.
“Možda nisam htio čuti… Navikao sam da sve ide svojim tokom. Oprosti mi”, rekao je iskreno.
Nisam znala što osjećam – olakšanje ili tugu što smo morali doći do ruba da bismo progovorili o stvarima koje nas tište godinama.
Te večeri sjeli smo s djecom i dogovorili raspodjelu poslova – svatko ima svoj zadatak. Lana će brisati prašinu, Filip će hraniti mačku, Ivan i ja ćemo zajedno kuhati vikendom.
Nije bilo lako promijeniti navike preko noći. Bilo je dana kad bih opet sve napravila sama iz inercije, ali sada barem znam da nisam sama.
Ponekad se pitam – koliko nas žena šuti i nosi sve na svojim leđima dok naši muževi misle da je to normalno? Koliko puta moramo pasti da bi nas netko podigao? Je li moguće da ljubav preživi ako nema poštovanja i razumijevanja?
Što vi mislite – gdje prestaje kompromis, a počinje žrtvovanje sebe?