Ivana i Senad: Ispod istog krova, iza različitih istina

“Ne laži mi više, Senade!” viknula sam, glas mi je zadrhtao dok sam stajala nasred naše male kuhinje u Sarajevu. Ruke su mi se tresle, a u očima mi je gorjela mješavina bijesa i očaja. On je sjedio za stolom, gledao u pod, šutio kao da će tišina izbrisati sve što je učinio. Na polici iznad njega stajala je Lejlina slika iz prvog razreda – nasmijana, s dvije pletenice, potpuno nesvjesna oluje koja se sprema.

“Ivana, molim te, nije onako kako misliš…” promrmljao je, ali ja sam ga prekinula.

“Nije? Pa reci mi onda gdje su nestale naše ušteđevine? Zašto sam danas na banci saznala da je račun prazan? I zašto mi komšije šapuću iza leđa o tvojoj vezi s onom Anelom iz firme?”

Tišina. Samo zvuk sata na zidu. U tom trenutku, shvatila sam da više nemam što izgubiti osim istine.

Senad i ja smo se upoznali na fakultetu u Mostaru. On je bio duhovit, šarmantan, uvijek spreman pomoći. Vjerovala sam mu više nego sebi. Kad smo se preselili u Sarajevo zbog njegovog posla, mislila sam da počinjemo novo poglavlje. Kupili smo mali stan na Grbavici, rodila se Lejla i sve je izgledalo kao iz bajke. Ali bajke su laž.

Prvi znakovi problema pojavili su se kad je Senad počeo kasniti kući. Govorio je da ima puno posla, da mora ostati duže zbog “projekta”. Nisam sumnjala – tko bi sumnjao u čovjeka kojeg voli? Ali onda su stigli prvi računi koje nismo mogli platiti. Počela sam prodavati nakit koji sam naslijedila od mame da pokrijem režije. On bi samo odmahnuo rukom: “Bit će bolje, Ivana. Samo još malo strpljenja.”

Jedne večeri, dok sam spremala Lejlu za spavanje, čula sam kako mu mobitel vibrira. Poruka: “Nedostaješ mi večeras. Tvoja Anela.” Srce mi je stalo. Nisam plakala. Samo sam osjećala prazninu.

Sutradan sam otišla u banku da podignem nešto novca za Lejlinu ekskurziju. Račun – nula maraka. Službenica me gledala s razumijevanjem, ali ništa nije mogla reći. Tada sam shvatila: ne radi se samo o prevari srca, već i o izdaji povjerenja, sigurnosti, budućnosti naše kćeri.

“Senade, što si napravio?” pitala sam ga te večeri dok je Lejla spavala.

“Imao sam dugove… Kocka… Nisam znao kako ti reći… Anela mi je posuđivala novac… Sve je izmaklo kontroli…”

Sjedila sam na podu kupaonice i plakala do jutra. Nisam znala što boli više – njegova nevjera ili činjenica da je ugrozio našu kćer zbog svoje slabosti.

Počeli su dani prepuni svađa, tišine i pogleda koji su govorili više od riječi. Lejla je osjećala napetost, povukla se u sebe, počela crtati tamne slike i šutjeti satima. Moja mama iz Osijeka dolazila je svaki vikend da mi pomogne – donosila je domaće kolače i pokušavala unijeti malo svjetla u naš dom.

“Ivana, moraš misliti na Lejlu. Nisi ti kriva za njegove grijehe,” šapnula mi je jedne večeri dok smo pile čaj.

Odlučila sam pokrenuti razvod. Sudski procesi su trajali mjesecima. Senad je pokušavao prikazati mene kao nestabilnu majku, govorio da nisam sposobna brinuti se za Lejlu jer radim dva posla – kao učiteljica u školi i konobarica u kafiću vikendom. Njegova obitelj me ogovarala po mahali: “Ivana je uvijek bila previše ambiciozna… Nikad nije znala biti prava žena…”

Ali nisam odustajala. Svaki put kad bih pala, sjetila bih se Lejlinog lica kad me pitala: “Mama, hoće li tata opet doći kući?” Nisam imala odgovor.

Na sudu sam stajala uspravno dok su me ispitivali o svakom detalju mog života: gdje radim, koliko zarađujem, tko mi pomaže s djetetom. Senad je sjedio preko puta mene, gledao kroz mene kao kroz staklo. Njegova odvjetnica – hladna žena iz Travnika – postavljala mi je pitanja kao da sam ja krivac za sve.

Jednog dana nakon ročišta srela sam Anelu na ulici. Pogledala me ravno u oči i rekla: “Nisam ga ja natjerala na ništa. On je uvijek birao lakši put.”

Te riječi su me pogodile jače nego bilo što drugo. Shvatila sam da ne mogu kontrolirati tuđe izbore – mogu samo birati kako ću ja dalje.

Na kraju sud je dodijelio skrbništvo meni. Senad viđa Lejlu svaki drugi vikend. Novca nema – sve što smo imali otišlo je na dugove i odvjetnike. Ali imam mir.

Ponekad sjedim navečer na balkonu, gledam svjetla Sarajeva i pitam se: gdje sam pogriješila? Je li ljubav dovoljna kad povjerenje nestane? I koliko puta žena mora pasti prije nego što nauči hodati sama?

Možda vi imate odgovor na to pitanje? Koliko vrijedi povjerenje kad ga jednom izgubimo?