Majčina tajna: Kuća koja nikada nije bila naša
“Ako misliš da ćeš još dugo sjediti u ovoj kući, varaš se, Alma!” Jasnin glas je parao tišinu dnevnog boravka, dok su joj ruke bile čvrsto prekrižene na prsima. Davor je sjedio pored mene, pogleda prikovanog za pod, kao da traži rupu u parketu kroz koju bi mogao nestati. Srce mi je tuklo kao ludo, ali nisam mogla izustiti ni riječ.
“Mama, molim te…” Davor je pokušao, ali Jasna ga je prekinula podignutom rukom. “Ne miješaj se! Ovo je moja kuća i ja odlučujem tko će u njoj živjeti!”
Taj trenutak bio je samo vrhunac mjeseci napetosti. Od kad smo se Davor i ja vratili iz Zagreba u njegov rodni grad kod Tuzle, Jasna je svaki dan nalazila novi razlog da me ponizi. Prvo su to bile sitnice: kako perem suđe, kako odgajam našu kćer Lanu, pa čak i kako kuham grah. Ali sada je otišla predaleko.
Nisam mogla spavati te noći. Davor je ležao pored mene, okrenut prema zidu. “Zašto joj dopuštaš da me ovako tretira?” šapnula sam kroz suze. On je samo slegnuo ramenima. “Znaš kakva je ona… Ne mogu joj proturječiti. To je ipak njena kuća.”
Ali nešto mi nije dalo mira. Sjećala sam se priča koje sam čula od susjede Mirele – kako je Jasna zapravo došla do te kuće nakon rata, kako su papiri uvijek bili nekako mutni. Sutradan sam otišla do općine pod izlikom da trebam potvrdu o prebivalištu. “Možete li mi reći tko je vlasnik kuće na adresi Ulica Zrinskih 14?” upitala sam službenicu.
Pogledala me preko naočala i počela tipkati po računalu. “Vlasnik? To je još uvijek na ime Rahime Hadžić. Vi ste…”
“Rahime Hadžić? Tko je to?”
“Prethodna vlasnica. Kuća nikada nije preknjižena na Jasnu Petrović.”
Osjetila sam kako mi se noge odsijecaju. Sve ove godine Jasna nije bila vlasnica kuće! Vratila sam se kući s osjećajem da mi se cijeli svijet okreće naglavačke.
Te večeri, dok smo sjedili za stolom, nisam više mogla šutjeti. “Jasna, mogu li vas nešto pitati? Jeste li vi stvarno vlasnica ove kuće?”
Pogledala me kao da sam joj pljunula u lice. “Što ti to znači? Naravno da jesam!”
“Bila sam danas u općini. Kuća je još uvijek na ime Rahime Hadžić.”
Davor je podigao glavu, zbunjen. Jasna je problijedila. “Ti si išla kopati po mojim stvarima? Kako se usuđuješ!”
“Imam pravo znati gdje živim!” viknula sam, prvi put otkad sam ovdje, osjećajući snagu u glasu.
Jasna je ustala od stola i zalupila vratima sobe. Davor me gledao kao da me vidi prvi put.
Sljedećih dana napetost je bila neizdrživa. Jasna nije razgovarala sa mnom, ali sam čula kako telefonira s nekim odvjetnikom. Davor je bio izgubljen između nas dvije, pokušavajući održati mir, ali sve više shvaćajući da njegova majka nije onakva kakvom ju je zamišljao.
Jedne večeri Lana je došla uplakana iz škole. “Mama, baka mi je rekla da ćemo morati otići iz kuće i da ćeš ti biti kriva ako završimo na ulici.”
Zagrlila sam je čvrsto, osjećajući kako mi srce puca. Nisam znala što da joj kažem osim: “Ne brini, mama će sve riješiti.” Ali nisam znala kako.
Odlučila sam razgovarati s Rahiminom kćerkom, Eminom, koja živi nekoliko ulica dalje. Emina me dočekala s toplim osmijehom i ponudila kavu.
“Znam sve o toj kući,” rekla mi je tiho. “Moja mama ju je ostavila prije rata kad smo morali bježati. Kad smo se vratili, Jasna je već bila unutra. Nikad nismo imali snage boriti se za povratak…”
“Ali ona nije vlasnica?”
Emina odmahne glavom. “Nije nikad preknjiženo. Mi smo odustali od svega zbog mira u obitelji i života dalje.”
Vratila sam se kući s osjećajem olakšanja i tuge istovremeno. Znala sam da sada imam oružje protiv Jasne, ali nisam htjela ratovati – htjela sam samo mir za svoju obitelj.
Te večeri sjela sam s Davorom dok je Lana spavala.
“Davor, moramo razgovarati. Tvoja mama nema pravo izbaciti nas iz kuće jer ona zapravo nije vlasnica. Ako želi ratovati, može završiti i gore nego što misli.” Pokazala sam mu papire koje mi je Emina dala.
Davor me gledao dugo u tišini, a onda prvi put stao na moju stranu: “Neću dopustiti da nas rastavi. Ostat ćemo zajedno – gdje god bili.” Suze su mi navrle na oči.
Sutradan smo Jasni rekli istinu – da znamo sve i da nećemo otići bez borbe. Prvi put nije imala odgovor; samo nas je gledala s nevjericom i povrijeđenim ponosom.
Dani su prolazili u napetosti, ali polako smo počeli graditi novi život – ovaj put bez straha od njezinih prijetnji. Davor i ja smo postali jači nego ikad prije.
Ponekad se pitam: Koliko žena šuti zbog mira u kući? Koliko nas trpi zbog tuđih laži i manipulacija? Možda bih trebala ranije progovoriti – ali možda nikad nije kasno za istinu.