Neispričana istina iza moje prve plaće: Pismo koje nikad nije pročitano
“Zašto si to napravila, mama?” šapnuo sam sebi dok su mi ruke drhtale nad starom, izblijedjelom kutijom od keksa. U toj kutiji, među požutjelim fotografijama i zaboravljenim čestitkama, ležala je moja prva plaća – uredno složena, netaknuta, svezana crvenom vrpcom. Ispod nje, pismo koje sam joj napisao kao sedamnaestogodišnjak, još uvijek zapečaćeno.
Bilo je to ljeto 1958. godine. Sarajevo je mirisalo na lipu i svježe pečeni kruh iz pekare kod Hadži-Idrizove. Radio je svirao šlagere, a ja sam se osjećao kao najvažniji čovjek na svijetu – dobio sam posao u tvornici duhana. Prva smjena, prvi umor u kostima, ali i prvi osjećaj ponosa. Sjećam se kako sam trčao kući niz Ferhadiju, stežući kovertu u džepu.
“Mama! Evo!” viknuo sam dok sam ulazio u naš mali stan na Marijin Dvoru. Majka, Azra, sjedila je za stolom, krpala moju staru košulju. Pogledala me onim svojim blagim očima, ali osmijeh joj je bio kratak, kao da je već unaprijed znala što ću reći.
“Šta je to, sine?”
“Moja prva plaća. Tvoja je. Sve što imam – tvoje je.” Pružio sam joj kovertu s drhtavim rukama.
Nije ništa rekla. Samo je uzela kovertu, poljubila me u čelo i vratila se šivanju. U tom trenutku nisam razumio njenu tišinu. Mislio sam da je sretna, možda čak i ponosna na mene.
Godine su prolazile. Otac je umro kad sam imao devetnaest. Sestra Lejla otišla je u Zagreb studirati medicinu. Ja sam ostao s majkom, radeći sve što sam mogao da joj olakšam život. Nikada nije tražila ništa od mene – ni novac, ni pomoć, ni riječi utjehe. Bila je tiha stijena naše kuće.
S vremenom sam se oženio Jasnom i preselio na Grbavicu. Majka je ostala sama u našem starom stanu. Posjećivao sam je svake nedjelje, donosio joj voće s pijace i novine. Nikada nije pričala o prošlosti. Nikada nije spominjala moju prvu plaću.
Prije dvije godine, kad je umrla, ostao sam zadnji put u njenom stanu do kasno u noć, prebirući po stvarima koje su mirisale na nju – lavanda i stari sapun iz Dalmacije. Tada sam pronašao kutiju.
Otvorio sam pismo koje nikad nije pročitala:
“Draga mama,
Znam da ti nije lako otkako je tata otišao u Njemačku raditi. Znam da često plačeš kad misliš da te ne čujem. Ova plaća nije mnogo, ali želim da znaš da ću uvijek biti uz tebe. Hvala ti što si me naučila šta znači biti čovjek.
Tvoj sin,
Adnan”
Suze su mi kapale po papiru dok sam čitao vlastite riječi iz mladosti. Zašto ga nikad nije otvorila? Zašto novac nije potrošila kad nam je tada svaka marka značila život?
Nisam mogao zaspati te noći. Sjećanja su navirala – kako je šutjela kad bi komšije ogovarale našu obitelj jer otac šalje novac iz Njemačke, ali rijetko dolazi kući; kako bi uvijek rekla: “Neka djeca jedu prva” dok bi sama jela ostatke; kako bi mi nježno stavila ruku na rame kad bih bio ljut na svijet.
Sljedećih dana razgovarao sam sa sestrom Lejlom.
“Znaš li ti nešto o onoj mojoj prvoj plaći?” pitao sam je dok smo sjedili na balkonu.
Lejla je dugo šutjela pa rekla:
“Mama nikad nije htjela uzeti ništa tvoje. Govorila je da si ti još dijete i da tvoj novac treba biti tvoj. Mislim da ju je boljelo što si joj to dao – kao da si prerano odrastao zbog svega što nam se dogodilo.”
Tada sam shvatio: možda moja gesta nije bila samo znak ljubavi, nego i podsjetnik na sve što smo izgubili – djetinjstvo, sigurnost, iluziju da će otac jednog dana doći kući zauvijek.
Godinama sam mislio da činim ispravnu stvar dajući joj tu plaću. Sad znam da su neke rane preduboke za novac ili riječi.
Danas čuvam tu kutiju kao najvrjednije blago. Ne zbog novca ili pisma, nego zbog tihe snage moje majke koja je nosila teret naše obitelji bez riječi žalbe.
Ponekad se pitam: koliko toga ostane neizrečenog među nama? Koliko puta promašimo priliku da kažemo ono što zaista osjećamo? Možda bismo svi trebali češće otvoriti ta stara pisma – prije nego što bude prekasno.