Bježim na posao da pobjegnem od muža: Priča o skrivenoj boli iza svakodnevnog osmijeha

“Opet kasniš, Ivana! Šta ti je sad bilo važnije od mene i djece?” – grmio je Dario čim sam zakoračila u stan. Ključevi su mi ispali iz ruke, a srce mi je tuklo kao da sam uhvaćena u krađi. Pogledala sam ga, umorna, s onim istim osjećajem nemoći koji me prati već mjesecima.

“Imala sam sastanak, Dario. Već sam ti rekla da radim prekovremeno jer imamo novi projekt.”

“Ma nemoj! Svi rade, ali samo ti nikad nemaš vremena za nas!”

Nisam imala snage za raspravu. Pogledala sam prema dječjoj sobi – Leona i Sara su se igrale lego kockicama, šuteći, kao da su navikle na ovu buku. U meni se nešto slomilo. Nisam više znala gdje završava posao, a gdje počinje moj život.

Prije nekoliko godina, kad smo se Dario i ja upoznali na rođendanu zajedničke prijateljice, sve je bilo drugačije. Bio je šarmantan, duhovit, uvijek spreman pomoći. Obožavala sam njegov smijeh i način na koji je znao slušati. Ali s vremenom, kao da je sve to nestalo. Umjesto podrške, dobila sam prigovore. Umjesto zagrljaja, dočekivala me hladnoća.

Na poslu sam bila Ivana – sposobna, cijenjena, netko tko ima kontrolu nad svojim životom. Moj šef, Jasmina, često mi je govorila: “Ti si moj oslonac u ovom kaosu!” Kolege su me zvali na kavu, smijali smo se glupostima iz svakodnevice. Tamo sam mogla disati.

Ali čim bih zakoračila u stan u Novom Zagrebu, osjećala sam se kao uljez u vlastitom životu. Dario bi mi nabrajao što nisam stigla napraviti: “Nisi platila režije! Zaboravila si kupiti kruh! Sara nema čiste pidžame!” Sve sitnice koje su postajale oružje protiv mene.

Moja mama, Marija, često bi me zvala iz Osijeka: “Ivana, dušo, moraš razgovarati s Dariom. Brak je kompromis.” Ali kako razgovarati kad svaka riječ postane nova svađa? Kad god bih pokušala objasniti kako se osjećam, Dario bi odmahnuo rukom: “Opet ti tvoje ženske priče!”

Jednog petka ostala sam na poslu do osam navečer. Jasmina je primijetila da sam potištena.

“Ivana, jesi dobro? Znaš da možeš sa mnom popričati ako trebaš.”

Pogledala sam je i prvi put pustila suzu pred nekim izvan obitelji.

“Ne znam više tko sam kad dođem kući… Kao da nestanem.”

Jasmina me zagrlila: “Zaslužuješ biti sretna. Nemoj to zaboraviti.”

Te riječi su mi odzvanjale cijeli vikend dok sam gledala Darija kako sjedi pred televizorom i viče na djecu jer su prosule sok po tepihu. Pitala sam se – kad smo postali stranci?

U ponedjeljak sam namjerno ostala još duže na poslu. Nisam imala snage vratiti se kući. Sjedila sam u praznom uredu i gledala kroz prozor svjetla grada. Osjećala sam krivnju jer bježim od vlastite obitelji, ali još veću bol jer više nisam znala kako drugačije preživjeti dan.

Jedne večeri, dok sam spremala večeru, Sara me povukla za rukav:

“Mama, zašto si uvijek tužna kad dođeš kući?”

Zastala sam s nožem u ruci. Pogledala sam svoju djevojčicu i shvatila da više ne mogu skrivati istinu ni od sebe ni od njih.

Te noći odlučila sam razgovarati s Dariom. Djeca su spavala, a ja sam sjela nasuprot njega.

“Dario, moramo razgovarati. Ne mogu više ovako. Osjećam se kao gost u vlastitoj kući. Ti si stalno ljut na mene, a ja bježim na posao samo da ne budem ovdje.”

Pogledao me iznenađeno, ali brzo je podigao glas:

“A šta ja? Meni je lako? I ja radim cijeli dan! Ali ti si uvijek umorna za mene!”

“Nije stvar u umoru… Stvar je u tome što se više ne osjećam voljeno. Kao da smo izgubili sve ono što smo imali.”

Nastupila je tišina koju je prekidao samo zvuk sata na zidu. Prvi put nije imao odgovor.

Sutradan sam otišla kod psihologinje koju mi je preporučila Jasmina. Ispričala sam joj sve – od sitnih prigovora do osjećaja zarobljenosti.

“Ivana,” rekla mi je tiho, “vrijeme je da odlučiš što želiš za sebe i svoju djecu. Nisi sebična ako želiš biti sretna.”

Dani su prolazili u nekoj magli između posla i kuće. Počela sam više vremena provoditi s Leoninom učiteljicom, Anelom, koja mi je pričala o svom razvodu i kako joj je trebalo hrabrosti da prizna sebi da zaslužuje bolje.

Jedne subote Dario je otišao s prijateljima na nogometnu utakmicu u Maksimiru. Djeca i ja smo otišli u park na Jarunu. Gledajući ih kako se smiju i trče po travi, osjetila sam prvi tračak nade nakon dugo vremena.

Te večeri napisala sam pismo Dariju koje nikad nisam imala hrabrosti dati mu:

“Dragi Dario,
Ne znam gdje smo pogriješili ni kada smo prestali biti mi. Znam samo da ovako više ne mogu živjeti – ni zbog sebe ni zbog naše djece. Možda još ima nade za nas ako oboje priznamo da trebamo pomoć… Ako ne, možda je vrijeme da svatko pronađe svoj mir negdje drugdje.”

Pismo sam sakrila u ladicu.

Još uvijek nisam donijela konačnu odluku. Svaki dan gledam svoju djecu i pitam se – što im pokazujem svojim primjerom? Da treba trpjeti ili da treba imati hrabrosti tražiti sreću?

Možda će netko od vas razumjeti moju dilemu… Što biste vi učinili na mom mjestu? Je li bolje ostati zbog djece ili otići zbog sebe?