Kad ti vlastiti sin zabrani da dođeš na rođendan unuka: Priča o boli, obitelji i nadi
“Ne želimo da dolaziš na Franjin rođendan ove godine. Mislim da je bolje za sve. Babica kvari atmosferu.”
Riječi su mi gorjele u očima dok sam ih čitala na ekranu mobitela. Prsti su mi zadrhtali, a srce mi je preskočilo otkucaj. Zastala sam, kao da će se poruka sama izbrisati ako dovoljno dugo zurim u nju. Ali nije. Bila je stvarna. I bila je od mog sina, mog jedinog sina, Ivana.
Sjedila sam za kuhinjskim stolom, još uvijek u kućnoj haljini, s rukama punim brašna jer sam upravo mijesila tijesto za Franjin omiljeni kolač. U glavi mi je odzvanjalo: “Babica kvari atmosferu.” Ja? Ja koja sam ga čuvala kad su on i Ana morali raditi prekovremeno? Ja koja sam mu pjevala uspavanke kad je imao temperaturu i nije mogao spavati? Ja koja sam svaki rođendan do sada bila prva koja dolazi i zadnja koja odlazi?
“Što se dogodilo? Zašto?” prošaptala sam sama sebi, ali odgovor nije dolazio. Samo tišina, gusta i teška.
Mobitel mi je zazvonio. Bila je to moja sestra Marija.
“Jelena, jesi dobro? Čula sam nešto od Ane…”
Nisam mogla odgovoriti odmah. Suze su mi navrle na oči.
“Rekao mi je da ne dolazim na Franjin rođendan. Kaže da kvarim atmosferu… Marija, što sam ja njima napravila?”
Marija je šutjela nekoliko sekundi, a onda tiho rekla: “Znaš kakva je Ana… Sve joj smeta. A Ivan… On samo želi mir u kući.”
Ali zar je mir važniji od majke? Od bake koja bi život dala za svog unuka?
Sjetila sam se prošlogodišnjeg rođendana. Ana je bila nervozna jer sam donijela domaći kolač, a ona je naručila tortu iz slastičarne. Franjo je potrčao meni u zagrljaj prije nego što je pozdravio roditelje. Ivan me zamolio da ne pričam previše o tome kako smo nekad slavili rođendane, jer “djeca danas to ne razumiju”. Možda sam previše pričala. Možda sam bila previše prisutna.
Ali zar nije to uloga bake?
Te noći nisam spavala. Prevrćala sam se po krevetu, gledala stare fotografije na mobitelu – Franjo na mom krilu, Franjo u parku, Franjo kako jede moj kolač i smije se do suza. Osjećala sam se kao višak u vlastitoj obitelji.
Sljedećeg dana otišla sam na tržnicu, kao i svake subote. Susjeda Ljiljana me pitala: “Jelena, što ćeš spremati za Franjin rođendan?” Nisam imala snage lagati.
“Ne idem ove godine… Tako su odlučili.”
Ljiljana me pogledala s nevjericom: “Pa ti si mu baka! Kako to misliš – ne ideš?”
Slegnula sam ramenima i osjetila kako mi se grlo steže.
Kod kuće sam sjela za stol i napisala Ivanu poruku:
“Sine, ako sam nešto pogriješila, reci mi. Samo želim biti dio vaših života. Volim vas sve, a najviše svog unuka.”
Odgovor nisam dobila taj dan. Ni sljedeći.
U nedjelju navečer zazvonilo je na vratima. Otvorila sam i ugledala Ivana. Stajao je s rukama u džepovima, pogleda prikovanog za pod.
“Mama… Ana misli da si previše zaštitnička prema Franji. Kaže da ga razmaziš i da stalno pričaš kako smo mi bili djeca kad smo bili mali… Znaš, ona želi da Franjo ima svoje uspomene, a ne tvoje priče iz prošlosti.”
Osjetila sam kako mi se srce lomi na tisuću komadića.
“Ivane, ja samo želim biti tu za njega. Neću više pričati o prošlosti ako to smeta Ani… Samo me nemojte izbaciti iz njegovog života.”
Ivan je slegnuo ramenima: “Znaš kakva je ona… Ako dođeš, bit će napeto. A ja želim miran rođendan za Franju. Možda je bolje da ovaj put preskočiš.”
Zatvorila sam vrata za njim i osjetila se kao stranac u vlastitoj kući.
Dan rođendana proveo je bez mene. Nisam mogla ni otići do crkve jer bi me svi pitali gdje sam i zašto nisam kod unuka na slavlju. Sjedila sam sama za stolom, gledala kroz prozor i slušala dječji smijeh iz susjednog dvorišta.
Navečer mi je stigla poruka od Franje: “Bako, fališ mi.” Suze su mi potekle niz lice.
Možda sam stvarno previše pričala o prošlosti. Možda sam trebala pustiti Anu da bude glavna pred drugim mamama i bakama. Ali zar nije prirodno željeti biti dio života svog unuka?
Sutradan me nazvala Marija: “Jelena, nisi ti kriva što si dobra baka. Danas svi žele biti posebni roditelji pa im smetaju naši običaji… Ali znaj – Franjo te voli najviše na svijetu!”
Te riječi su me grijale te hladne večeri više od bilo kakve torte ili poklona.
I sad sjedim ovdje i pitam se: Je li moguće biti previše prisutan u životu vlastite obitelji? Gdje je granica između ljubavi i miješanja? I koliko još puta ću morati birati između mira i istine?
Što vi mislite – jesam li stvarno pogriješila ili danas jednostavno nema mjesta za bake kakve smo nekad bile?