Deset godina tišine: Kad otac iz prošlosti pokuca na vrata
“Mama, tko je ovaj čovjek?” Lejlin glas drhtao je dok je gledala prema vratima, gdje je stajao Adnan – čovjek kojeg nije vidjela gotovo cijelo desetljeće. U tom trenutku, sve što sam godinama gradila, svi naši rituali, sigurnost i mir, činili su se kao kula od karata pred naletom vjetra.
“To je… tvoj tata, dušo,” izustila sam tiho, osjećajući kako mi srce lupa u grlu. Nisam znala što da očekujem. Adnan je nestao kad je Lejla imala samo tri godine. Nije slao poruke za rođendane, nije pitao za njezine prve zube, nije znao da voli plivati ili da se boji mraka. A sada, nakon deset godina tišine, stoji na našem pragu s buketom cvijeća i osmijehom koji mi se činio lažnim.
“Ivana, možemo li razgovarati?” pitao je, izbjegavajući moj pogled. Osjetila sam kako mi se u prsima skuplja bijes pomiješan s tugom. Sjetila sam se svih onih noći kad sam Lejli objašnjavala zašto tata ne dolazi, izmišljajući priče o poslovima u inozemstvu i važnim zadacima, samo da joj poštedim istinu – da ju je jednostavno zaboravio.
“Lejla, idi u svoju sobu. Sad ću doći,” rekla sam joj nježno. Pogledala me s nesigurnošću, ali poslušala. Kad su se vrata njezine sobe zatvorila, okrenula sam se Adnanu.
“Što hoćeš?”
“Znam da nemam pravo… Ali želim biti dio njezinog života. Promijenio sam se, Ivana. Znam da sam pogriješio. Bio sam mlad, glup… Nisam znao što znači biti otac. Ali sad želim pokušati. Daj mi priliku da joj to dokažem.”
Smijurija! Priliku? Nakon svega? Sjetila sam se kako sam sama nosila vrećice iz Konzuma po snijegu jer nije bilo nikoga da mi pomogne. Kako sam radila dva posla – danju u školi kao učiteljica hrvatskog jezika, navečer prevodila tekstove za jednu sarajevsku firmu – samo da Lejli mogu priuštiti tenisice koje su nosile sve djevojčice u razredu.
“Adnane, Lejla te ne poznaje. Ti si stranac za nju. Ne možeš samo tako upasti u naš život i očekivati da ćeš biti otac godine.”
Spustio je pogled. “Znam… ali mogu li barem pokušati? Možda vikendom? Ili da joj pomažem oko škole? Ivana, molim te…”
U tom trenutku začula sam škripu vrata. Lejla je stajala na pragu svoje sobe, oči joj pune suza.
“Zašto si otišao? Zašto te nije bilo kad sam imala temperaturu i kad sam pala s bicikla? Zašto si sad tu?”
Adnan je kleknuo pred nju, glas mu je drhtao: “Nisam bio spreman biti tata. Bio sam kukavica. Ali sad želim popraviti stvari. Znam da ne mogu vratiti vrijeme…”
Lejla ga je gledala nekoliko sekundi, a onda zatvorila vrata svoje sobe uz glasan tresak.
Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što smo prošle – o danima kad nisam imala novca ni za kruh pa smo pile čaj i jele dvopek; o susjedima koji su šaptali iza leđa jer “muž ju je ostavio”; o mojoj mami koja mi je govorila: “Ivana, nisi ti prva ni zadnja kojoj je muž otišao.” Ali ja nisam htjela biti još jedna statistika.
Sutradan me nazvala Sanja, moja najbolja prijateljica iz srednje škole.
“Čula sam da se Adnan pojavio. Što ćeš sad?”
“Ne znam, Sanja. Ne znam ni što osjećam. S jedne strane ga mrzim zbog svega što nam je napravio. S druge strane… možda Lejla ima pravo upoznati svog oca? Možda joj dugujem tu priliku?”
Sanja je uzdahnula: “Ivana, samo pazi na sebe i na nju. Ljudi se rijetko mijenjaju.”
Tjedni su prolazili. Adnan je slao poruke – meni i Lejli – pokušavao dogovoriti susrete. Prvi put ga je odbila. Drugi put mu je napisala kratku poruku: “Ne znam te.” Treći put pristala je otići s njim na sladoled u park.
Vratila se kući šutljiva.
“Kako je bilo?” pitala sam oprezno.
Slegnula je ramenima: “Pričao mi je o sebi. O tome kako sada ima posao u Zagrebu, kako voli planinarenje… Ali nije pitao ništa o meni.” Pogledala me ravno u oči: “Mama, možeš li me voljeti dovoljno za oboje?”
Stisnula sam je u zagrljaj i obećala da ću uvijek biti tu za nju.
Ali Adnan nije odustajao. Počeo se pojavljivati pred školom, donositi joj poklone – knjige, slušalice, čak i mobitel koji si ja nisam mogla priuštiti.
Jedne večeri Lejla mi je rekla: “Ne želim ga viđati ako će me samo kupovati stvarima. Želim da me pita kako sam, što volim… Želim da me sluša kao ti.”
Tada sam shvatila – roditeljstvo nije stvar poklona ni velikih riječi. To su sitnice: zagrljaj kad padne kiša, razgovor prije spavanja, podrška kad svijet postane pretežak.
Adnan mi je poslao poruku: “Mogu li pokušati još jednom? Možda zajedno na izlet?”
Odgovorila sam mu iskreno: “Možeš pokušati – ali moraš slušati svoju kćer. Ona nije više mala djevojčica koju si ostavio. Ona je osoba sa svojim osjećajima i ranama koje si joj ostavio.”
Na kraju smo otišli zajedno na Sljeme – ja, Lejla i Adnan. Bilo je neugodno, puno tišine i nespretnosti. Ali Lejla mu je pokazala svoj omiljeni vidikovac i pričala o svom snu da postane veterinarka.
Kad smo se vraćali kući, Lejla me pitala: “Misliš li da ljudi stvarno mogu promijeniti ono što jesu? Ili samo pokušavaju popraviti ono što su slomili?”
Ponekad se pitam isto… Može li deset godina tišine ikada biti ispravljeno? I tko zapravo ima pravo odlučiti kada je prekasno za ljubav?