Kuća naša, ali ne i naša: Istina o obitelji, novcu i izdaji
“Ne mogu vjerovati da si to napravila, mama!” povikao je Paško, moj muž, dok je stajao nasred dvorišta, crven u licu od bijesa. Njegova majka, gospođa Ljubica, stajala je ispred nas s ključevima u ruci, a ja sam osjećala kako mi srce lupa kao da će iskočiti iz grudi.
“Paško, molim te, smiri se. To je ipak tvoj brat. I on ima svoju obitelj…” pokušala je mirno, ali u njenom glasu nije bilo ni trunke grižnje savjesti.
Stajala sam pored Paška, šutjela, ali u meni je gorjela vatra. Šest mjeseci smo svaku kunu i svaku slobodnu minutu ulagali u taj stari kućerak na selu. Skidali smo vlagu sa zidova, mijenjali prozore, kupovali novu kuhinju. Vikendi su nam prolazili u prašini i cementu, a navečer bismo umorni zaspali na madracu na podu, sanjajući o tome kako će to biti naše mjesto za bijeg iz grada.
“Nije pošteno!” viknuo je Paško. “Mi smo sve ovo napravili! Gdje si bio ti, Dario?” okrenuo se prema svom mlađem bratu koji je stajao sa strane, spuštenih očiju.
Dario je slegnuo ramenima. “Nisam znao da imate takve planove. Mama mi je rekla da je kuća ionako prazna…”
Ljubica je uzdahnula. “Dosta više! Dario ima malu djecu, treba mu prostor. Vi imate stan u Zagrebu. Ovo je najbolje za sve.”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči, ali nisam htjela plakati pred njima. Povukla sam Paška za ruku i odvela ga prema autu. U tišini smo vozili natrag prema gradu, a između nas je zjapila praznina veća od one koju smo ispunili novim pločicama i bojom na zidovima.
Tjednima nakon toga nisam mogla ni pogledati Ljubicu. Paško joj je blokirao broj na mobitelu. Dario nam se nije javljao. Moji roditelji su me tješili: “Ma pusti, nije vrijedno tvog zdravlja.” Ali kako da pustim? Kako da zaboravim svaki sat proveden u tom dvorištu, svaku kunu koju smo odvojili od svojih usta?
Jedne večeri, dok smo sjedili za stolom u našem malom stanu, Paško je slomio tišinu: “Znaš što me najviše boli? Ne to što smo izgubili kuću. Nego što me mama nikad nije pitala što želim. Kao da nisam njezin sin. Kao da sam samo netko tko joj treba kad treba raditi.”
Nisam znala što reći. I mene je boljela ista stvar – osjećaj da nismo važni, da se naš trud ne računa jer nemamo djecu kao Dario ili jer nismo stalno tu da pomažemo oko svega.
Počeli smo se svađati zbog sitnica. Ja sam bila nervozna jer nisam mogla spavati od brige; Paško je šutio satima ili bi iznenada planuo zbog nečega nebitnog. Jedne noći sam ga pitala: “Paško, što ćemo sad? Hoćemo li ikad više otići tamo?”
On je samo slegnuo ramenima: “Ne znam. Možda je vrijeme da počnemo iznova negdje drugdje. Bez njih.”
Ali kako početi iznova kad te vlastita obitelj izda? Kako vjerovati ljudima kad ti uzmu ono što si stvarao svojim rukama?
Prolazili su tjedni, a ja sam sve više osjećala gorčinu prema Ljubici. Nisam joj mogla oprostiti. Nisam mogla ni zamisliti da sjedim s njom za istim stolom na Božić ili Uskrs.
Jednog dana stigla mi je poruka od Darijeve žene, Ivane: “Znam da si ljuta na nas. Nismo ovo tražili. Ako želiš razgovarati, tu sam.” Nisam joj odgovorila. Što bih joj rekla? Da mi je žao što su dobili kuću koju smo mi obnovili? Da im želim sreću dok sjede na našoj terasi?
Paško je sve više vremena provodio na poslu ili s prijateljima. Ja sam se povukla u sebe, čitala forume o obiteljskim sukobima i pokušavala pronaći neku pravdu u tuđim pričama.
Jedne večeri zazvonio je mobitel – broj koji nisam prepoznala. Javila sam se i začula Ljubičin glas: “Molim te, Ana, možemo li razgovarati? Znam da ste povrijeđeni…”
Prekinula sam vezu bez riječi.
Nisam znala jesam li postupila ispravno ili sam samo dodatno pogoršala stvari. Ali nisam imala snage slušati njena opravdanja.
Dani su prolazili, a ja sam shvatila da ova priča neće imati sretan kraj dokle god svi šute i prave se da nije ništa bilo. Ali kako razgovarati kad nema povjerenja? Kako oprostiti kad znaš da nikad nećeš dobiti natrag ono što si izgubio?
Ponekad se pitam: Je li obitelj stvarno važnija od pravde? Ili smo svi mi samo ljudi koji griješe – i koji nekad ne znaju kako ispraviti svoje pogreške?