Morala sam izbaciti kćerku i zeta iz svog doma: Gostoprimstvo koje me uništilo

“Ne mogu više, Amra! Ili oni, ili ja!” – drhtavim glasom sam izgovorila, gledajući svoju kćerku kako sjedi na mom starom kauču, s mobitelom u ruci, dok njen muž Emir nervozno prebire po daljinskom upravljaču. U tom trenutku, osjećala sam se kao stranac u vlastitom domu. Nije prošlo ni tri mjeseca otkako su se uselili, a moj život se pretvorio u nešto što više nisam prepoznavala.

Sve je počelo tog kišnog ponedjeljka, kad mi je Amra javila: “Mama, Emir je ostao bez posla, a stan nam je pod hipotekom. Možemo li kod tebe dok ne stanemo na noge?” Nisam ni trepnula – naravno da mogu. Majka sam. Uvijek sam bila tu za nju, još otkad je ostala bez oca prije pet godina. Moj mali stan u sarajevskom naselju Grbavica bio je skroman, ali topao. Imala sam svoje navike: jutarnja kafa uz radio, popodnevni razgovori s komšinicom Senadom, večeri uz knjigu. Nisam bila usamljena, ali sam voljela svoj mir.

Prvih dana bilo je čak i lijepo. Amra mi je pomagala oko kuće, Emir je bio tih i povučen. Kuhali smo zajedno, smijali se, gledali stare slike. No, vrlo brzo sve se promijenilo. Emir je po cijele dane sjedio za laptopom, navodno tražeći posao, ali najčešće je igrao igrice. Amra je počela kasniti s posla, vraćala se nervozna i umorna, a meni je sve češće prebacivala što “stalno nešto prigovaram”.

Jedne večeri, dok sam spremala večeru, čula sam kako Emir viče na Amru: “Rekla si da će biti privremeno! Ne mogu više slušati tvoju mater kako mi diše za vratom!” Srce mi se steglo. Nisam željela biti teret. Samo sam htjela pomoći.

Počeli su dolaziti njihovi prijatelji – glasni, bezobrazni, pušili su u dnevnoj sobi i ostavljali nered. Moje knjige su nestajale s polica, šalica iz kuhinje više nije bilo. Jednog dana sam pronašla svoju omiljenu šalicu razbijenu u kanti za smeće. Kada sam upitala Amru što se dogodilo, samo je odmahnula rukom: “Mama, to je samo šalica. Ne pravi dramu.”

Nisam više imala svoj mir. Nisam imala ni svoj kutak. Počela sam spavati na fotelji jer su oni zauzeli moju spavaću sobu – “treba im privatnost”, rekla je Amra. Moj život se sveo na šaptanje po stanu i izbjegavanje vlastite kuhinje.

Jednog jutra, dok sam pokušavala skuhati kafu prije nego što se probude, Emir je ušao u kuhinju i hladno rekao: “Možeš li malo tiše? Neki ljudi pokušavaju spavati.” Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. To više nije bio moj dom.

Senada me jednom pitala: “Što ti to treba, Sabina? Pa nisi ti hotel!” Slegnula sam ramenima i slagala da je sve u redu. Ali nije bilo.

Vrhunac je bio kad sam jednog dana došla kući iz prodavnice i zatekla Emira kako viče na mene jer sam “zaboravila kupiti njegovu omiljenu kafu”. Amra je stajala pored njega i šutjela. Tada sam prvi put povisila glas: “Dosta! Ovo je moj dom! Ako vam ne odgovara – idite!”

Nastao je muk. Amra me gledala kao da me prvi put vidi. Emir je samo slegnuo ramenima i izašao iz stana zalupivši vratima.

Te noći nisam spavala. Srce mi je bilo teško kao kamen. Jesam li loša majka? Jesam li sebična? Cijeli život sam radila za njih, žrtvovala se… I sad kad trebam malo mira – nemam ga.

Sutradan sam skupila hrabrost i rekla Amri: “Draga moja, volim te najviše na svijetu, ali ovo više ne ide. Morate pronaći drugo rješenje.” Plakala je, molila me da ih ne izbacujem, ali nisam popustila.

Otišli su za tjedan dana. Stan je bio prazan, ali opet moj. Prvih dana nisam mogla prestati plakati. Nedostajala mi je Amra – moja djevojčica koju sam čuvala od svega lošeg. Ali znala sam da moram postaviti granice.

Danas sjedim uz prozor i gledam kišu kako pada po sarajevskim krovovima. Ponekad se pitam jesam li pogriješila što sam ih pustila unutra ili što sam ih izbacila van. Gdje završava majčinska ljubav, a počinje briga o sebi?

Je li moguće biti dobra majka i istovremeno sačuvati vlastito dostojanstvo? Koliko daleko treba ići zbog djece – i gdje treba povući crtu?