Ključevi tišine: Kako sam izbacila svekrvu iz našeg stana

“Zašto si opet pomaknula moje papuče?” viknula sam, glas mi je zadrhtao, ali nisam više mogla izdržati. Jasmina, moja svekrva, stajala je u hodniku s ključevima u ruci, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. “Sine, ja sam samo htjela malo prozračiti stan. Znaš da ti i Ena ne otvarate dovoljno prozore!” obratila se mom mužu, Dini, kao da mene nema.

Dino je slegnuo ramenima, pogledao me onim umornim očima koje su govorile: “Molim te, ne sada.” Ali sada je bilo. Već mjesecima sam šutjela. Svaki put kad bih osjetila miris njezine kave u našem stanu dok nas nije bilo, svaki put kad bih pronašla svoje stvari pomaknute, svaki put kad bih čula njezine komentare o tome kako vodim kućanstvo – gutala sam knedlu i šutjela. Govorila sam sebi: “Stari ljudi imaju svoje navike. Budi strpljiva. To je Dinoova mama.” Ali koliko puta možeš prijeći preko toga da netko ulazi u tvoj dom bez pitanja?

Sve je počelo kad smo se preselili u ovaj stan na Grbavici. Dvosoban, svijetao, taman za nas dvoje. Dino je radio iz dnevnog boravka, ja iz spavaće sobe. Jasmina je živjela dvije tramvajske stanice dalje i često bi navraćala – najprije uz kavu i kolače, kasnije s vrećicama punim hrane i “sitnicama” koje nam “sigurno trebaju”. U početku mi je bilo drago što imamo nekoga tko brine o nama. Moja mama živi u Mostaru i rijetko dolazi. Jasmina je bila tu – možda previše tu.

Jednog dana Dino mi je rekao: “Dao sam mami ključeve, znaš, za svaki slučaj.” Nisam ništa rekla. Pomislila sam, dobro, možda će nam jednom zatrebati. Nisam znala da će to značiti da više nemam svoj mir.

Počelo je s malim stvarima – zamijenjenim ručnicima, opranim zavjesama bez pitanja, mojim biljkama koje su nestajale s prozora jer “ne izgledaju zdravo”. Onda su došli komentari: “Ena, znaš li ti skuhati pravu supu? Dino voli kad je gusta.” Ili: “Ova tvoja radna stolica nije dobra za kičmu, donijet ću ti bolju iz podruma.” Dino bi se samo nasmijao: “Ma pusti mamu, ona voli pomagati.”

Ali meni nije bilo smiješno kad sam jednog dana došla kući ranije i zatekla Jasminu kako prevrće moje ladice u spavaćoj sobi. “Tražim rezervne baterije, sine mi je rekao da ih imaš negdje ovdje,” rekla je bez trunke srama. Osjetila sam kako mi se krv ledi u žilama.

Nisam znala kome se požaliti. Moja prijateljica Sanja mi je rekla: “Moraš postaviti granice!” Ali kako postaviti granice kad Dino stalno govori: “To je samo privremeno, pusti mamu…”? Počela sam izbjegavati vlastiti stan. Odlazila bih na duge šetnje po Vilsonovom šetalištu, sjedila sama u kafiću i gledala kroz prozor dok bih razmišljala gdje sam pogriješila.

Jedne večeri, dok smo večerali, skupila sam hrabrost: “Dino, moramo razgovarati o tvojoj mami.” On je uzdahnuo: “Opet? Ena, znaš da joj nije lako sama…” Prekinula sam ga: “Nije ni meni lako kad ne mogu biti sama u svom stanu! Ovo više nije dom nego čekaonica za tvoju mamu!” Dino je šutio. Prvi put nisam osjećala krivnju zbog svojih riječi.

Sljedećih dana Jasmina je dolazila još češće. Kao da je osjetila da nešto nije u redu. Jednog jutra sam ju zatekla kako pere moje donje rublje. Nisam mogla vjerovati. “Jasmina, molim vas, nemojte to raditi!” viknula sam. Ona me pogledala s uvrijeđenim izrazom lica: “Samo sam htjela pomoći. Ti si uvijek tako umorna…”

Te noći nisam spavala. Gledala sam u strop i razmišljala koliko još mogu izdržati prije nego puknem. Sljedećeg dana odlučila sam – vrijeme je za razgovor.

Jasmina je došla oko podneva, kao i obično bez najave. Sjela sam nasuprot nje za kuhinjski stol. Ruke su mi drhtale dok sam govorila: “Jasmina, moram vas zamoliti da mi vratite ključeve od stana.” Pogledala me kao da sam joj upravo zabola nož u srce.

“Zašto? Zar vam smetam? Samo sam htjela pomoći… Dino mi nikad ništa ne kaže!”

“Zato što želim imati svoj mir. Želim znati da mogu biti sama u svom domu kad to poželim. Nije mi ugodno kad ulazite bez najave.”

Nastala je tišina koju su prekidali samo zvuci automobila s ulice. Jasmina je ustala, stavila ključeve na stol i bez riječi otišla.

Dino se vratio kasno te večeri. Pogledao me i rekao: “Mama mi je plakala na telefon. Kaže da si ju izbacila iz našeg života.” Osjetila sam knedlu u grlu ali nisam popustila: “Dino, ako ti ne možeš postaviti granice svojoj mami, ja moram zbog sebe.” On me samo nijemo zagrlio.

Prošli su tjedni otkako Jasmina nije došla. Stan je bio tiši nego ikad prije. Ponekad mi je nedostajao čak i miris njezine kave. Ali prvi put nakon dugo vremena osjećala sam da dišem punim plućima.

Pitam se – jesam li bila pregruba? Ili jednostavno nisam imala izbora? Koliko daleko biste vi išli da zaštitite svoj mir i privatnost?