Kad tišina postane najglasnija: Priča jedne umirovljenice iz Sarajeva
“Mama, opet si zaboravila isključiti peglu!” viknula je Lejla s vrata dnevnog boravka, a ja sam se trgnula iz misli. Ruke su mi drhtale dok sam pokušavala objasniti: “Nisam zaboravila, samo sam… samo sam htjela još jednom prepeglati košulju. Znaš da mi je to važno.”
Lejla je uzdahnula, pogledala me onim pogledom punim strpljenja, ali i zamora. “Mama, nemaš više potrebe za tim. Pusti, odmori se. Uživaj u penziji.”
Penzija. Ta riječ mi je zvonila u ušima kao hladan tuš. Prije samo nekoliko mjeseci, svaki moj dan imao je smisao. Četrdeset i dvije godine radila sam kao knjižničarka u sarajevskoj gradskoj knjižnici. Voljela sam taj miris starih knjiga, šuštanje papira pod prstima, razgovore s mladima koji su tražili preporuku za lektiru ili samo mjesto gdje mogu pobjeći od buke vanjskog svijeta. Imala sam svoj ritam, svoje ljude, svoje male rituale.
A sada? Sada su jutra bila preduga, a tišina preglasna. Budila bih se rano, kao i uvijek, ali više nije bilo razloga da ustanem. Niko me nije čekao, niko nije pitao za mišljenje. Čak ni Lejla, moja kćerka, koja je uvijek bila moj ponos, sada je imala svoj život, svoje brige. Sin Adnan već godinama živi u Zagrebu i javlja se samo kad mu nešto treba.
Jednog dana, dok sam sjedila za kuhinjskim stolom i gledala kroz prozor na praznu ulicu, začula sam glas iz hodnika.
“Mama, možeš li mi pomoći oko Amara? Ne mogu ga više smiriti!”
Moj unuk Amar bio je nemiran dječak od šest godina. Volio je slagati kockice i postavljati pitanja na koja ni Google ne zna odgovoriti. Ušla sam u njegovu sobu i zatekla ga kako sjedi na podu, suznih očiju.
“Baka, zašto ti više ne ideš na posao?” pitao me iskreno.
Zastala sam. Kako djetetu objasniti osjećaj besmisla? Kako mu reći da više nisam potrebna?
“Zato što sada imam više vremena za tebe,” pokušala sam se nasmiješiti.
Ali istina je bila drugačija. Osjećala sam se kao stara knjiga koju niko više ne želi posuditi.
Dani su prolazili sporo. Počela sam uređivati stare fotografije, pisati recepte u bilježnicu koju nitko neće čitati. Lejla je sve češće kasnila s posla, a ja sam sve češće osjećala da joj smetam.
Jedne večeri, dok smo večerale u tišini, Lejla je odložila vilicu i pogledala me ravno u oči.
“Mama, jesi li dobro? Zabrinuta sam za tebe. Skoro nikud ne izlaziš, ne viđaš se više s prijateljicama…”
Htjedoh reći da nemam s kim ni gdje. Moje prijateljice ili su umrle ili su otišle djeci u Njemačku. Sve što mi je ostalo bila je ova kuća i osjećaj da polako nestajem.
“Dobro sam,” slagala sam.
Ali nisam bila dobro. Noći su bile najteže. Ležala bih budna satima, slušajući kako kiša udara o prozor i pitajući se ima li moj život još ikakvog smisla.
Jednog jutra odlučila sam otići do knjižnice. Samo da osjetim onaj miris knjiga još jednom. Hodala sam polako kroz park, gledajući djecu kako se igraju na igralištu gdje sam nekad vodila Lejlu i Adnana.
U knjižnici me dočekala Azra, nova mlada knjižničarka.
“Dobar dan! Mogu li vam pomoći?” upitala je ljubazno.
“Samo… samo gledam,” promrmljala sam.
Prepoznala me tek kad sam joj rekla svoje ime.
“Vi ste gospođa Jasmina! Pričali su mi o vama! Kažu da ste znali svaku knjigu napamet.”
Osjetila sam kako mi srce brže kuca. Azra me zamolila da joj pomognem oko slaganja novih naslova i preporuka za školarce.
Taj dan ostala sam duže nego što sam planirala. Pomagala sam joj oko kataloga, pričala joj anegdote iz vremena kad su djeca dolazila po lektiru s ceduljama od učiteljica.
Kad sam se vratila kući, Lejla me dočekala zabrinuto:
“Gdje si bila? Brinula sam se!”
“U knjižnici,” odgovorila sam tiho.
Lejla je šutjela nekoliko trenutaka pa rekla:
“Možda bi mogla volontirati tamo? Znam da ti to nedostaje.”
Nisam znala što reći. Srce mi je bilo puno nade i straha istovremeno.
Sljedećih tjedana počela sam redovno odlaziti u knjižnicu. Pomagala sam Azri, razgovarala s djecom i roditeljima. Osjećala sam se ponovno živo. Počela sam pisati priče za Amara i čitati ih djeci iz susjedstva.
Ali obiteljski problemi nisu nestali. Lejla je bila ljubomorna na moje novo zadovoljstvo; osjećala je da joj više nisam potrebna kao prije. Jedne večeri smo se posvađale:
“Mama, zar ti nije dosta? Zar ne možeš biti samo baka? Zašto moraš stalno nešto raditi?”
Pogledala sam je kroz suze:
“Jer ne želim biti sjena u vlastitom životu! Ne želim nestati samo zato što imam više godina!”
Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što smo prošle zajedno – rat, siromaštvo, gubitke – i shvatila da ne smijem odustati od sebe zbog tuđih očekivanja.
Danas znam: nije dob ta koja određuje našu vrijednost niti to jesmo li potrebni drugima. Potrebni smo dok god imamo srce koje voli i ruke koje žele pomoći.
Ponekad se pitam: Koliko nas još ima koji šutke nestajemo iz života svojih najmilijih jer mislimo da smo prestari za snove? Zar stvarno moramo čekati da nas netko upita za mišljenje ili možemo sami pronaći svoj glas?