Zamijenila sam stan za manji da bih pomogla djeci: Sada nemaju vremena ni da me nazovu

“Zar stvarno ne možeš doći ni na kafu, Ivana?” glas mi je drhtao dok sam držala mobitel, gledajući kroz prozor na sivu sarajevsku ulicu. S druge strane tišina, pa uzdah. “Mama, znaš da imam puno posla. Djeca su bolesna, a Dino radi do kasno. Doći ćemo čim budemo mogli.” Obećanja. Uvijek ista obećanja.

Imam 66 godina. Cijeli život sam vjerovala da je porodica najvažnija stvar na svijetu. Nisam tražila mnogo – samo da budem potrebna, da osjetim blizinu svoje djece i unuka, da imam svoje mjesto u njihovim životima. Trideset godina sam živjela u našem velikom, svijetlom stanu na Grbavici. Tri sobe, balkon s pogledom na park gdje su se nekad igrali Ivana i Adnan. Svako jutro bih gledala kroz prozor i s osmijehom pratila kako odlaze u školu, noseći torbe veće od njih samih.

Kad su odrasli, život ih je odveo svojim putem. Ivana se udala za Dinu, preselila na Ilidžu. Adnan je otišao u Zagreb, tamo našao posao i ženu – Lejlu, tihu djevojku iz Travnika. Stan je postao prevelik za mene samu. Troškovi grijanja, održavanja, sve je to postalo teret. Ali nisam htjela otići. To je bio naš dom.

Onda su počeli razgovori. “Mama, što će ti toliki stan? Bolje ga prodaj ili zamijeni za manji, pa ćeš imati više novca za sebe. Nama bi dobro došao veći stan, znaš kako je s djecom…” Ivana me gledala molećivo, a ja sam osjećala kako mi srce puca. Znam da im nije lako – Dino radi dva posla, djeca rastu kao iz vode. Adnan i Lejla žive u podstanarskom stanu od 40 kvadrata, stalno broje svaku kunu.

Nisam dugo razmišljala. Sve što imam, ionako je njihovo. Dogovorili smo zamjenu: ja ću u mali jednosobni stan na Dobrinji, a oni će preuzeti naš stari dom. “Bit ćeš nam bliže, mama! Djeca će te češće viđati!” obećavala je Ivana dok smo pakovale kutije s mojim starim porculanom i albumima iz djetinjstva.

Prvih mjesec dana bilo je lijepo. Unuci su dolazili vikendom, crtali po mom stolu i tražili palačinke. Ivana bi svratila nakon posla na brzinsku kafu. Adnan me zvao svake nedjelje iz Zagreba: “Mama, kako si? Treba li ti šta?” Osjećala sam se korisno, voljeno.

Ali onda su dani postali duži. Ivana je sve rjeđe dolazila – uvijek neki sastanak, bolest ili gužva u prometu. Unuci su imali treninge i rođendane kod prijatelja. Adnan je prestao zvati redovno – “Znaš kako je, mama, posao me ubija…” Ostajala bih sama u malom stanu, gledala kroz prozor na prazno igralište i slušala tišinu koja odzvanja kao udarac.

Jednog dana sam skupila hrabrost i otišla do starog stana bez najave. Otvorila mi je Lejla s iznenađenjem u očima: “Joj, gospođo Azra… mislili smo da ste vi kod Ivane!” Unuci su trčali po hodniku, ali nisu ni primijetili da sam došla. Sjedila sam na kauču koji sam nekad birala s mužem Enesom prije njegove smrti i osjećala se kao gost u vlastitom domu.

“Mama, nemoj zamjeriti… Znaš kako je kad se navikneš na svoj ritam,” rekla mi je Ivana kasnije preko telefona. “Nisi ti gost! Samo… znaš kako je s djecom.”

Znam ja dobro kako je s djecom. Znam kako je kad cijeli život daješ sebe – kad ostaješ budan zbog temperature i straha od rata, kad štediš na sebi da bi njima kupila nove cipele ili platila ekskurziju. Znam kako je kad misliš da će ti djeca biti zahvalna što si im sve dao.

Ali sada sjedim sama u ovom skučenom stanu i pitam se gdje sam pogriješila. Je li ljubav uvijek ovako jednostrana? Je li moguće da sam ih previše razmazila svojom dobrotom? Možda sam trebala biti sebičnija – ostaviti sebi barem komadić sreće.

Jedne večeri zazvonio je telefon. Bio je to Adnan: “Mama, Lejla i ja razmišljamo da dođemo za Bajram. Možda bismo mogli svi zajedno kod Ivane?” Osjetila sam knedlu u grlu – više nisam bila domaćica ni domaćin vlastite porodice.

Ponekad sanjam Enesa kako sjedi za stolom i smije se: “Azra, nisi ti kriva što djeca lete svojim putem. Takav je život.” Ali ja ne mogu prihvatiti tu ravnodušnost.

Prolaze dani, a ja čekam poziv koji možda nikad neće doći. Gledam slike unuka na polici i pitam se: hoće li jednog dana shvatiti koliko boli ostaje iza žrtve? Hoće li ikada poželjeti sjesti sa mnom na kafu bez žurbe?

Možda sam pogriješila što sam vjerovala da ljubav uvijek vraća ljubav. Možda smo mi roditelji sami krivi što smo ih naučili da nas uzimaju zdravo za gotovo.

Što vi mislite – jesmo li mi roditelji sami odgovorni za svoju usamljenost ili su djeca zaboravila što znači biti porodica?