Dali smo kćeri stan od bake i djeda: Poklon iz srca ili početak kraja naše obitelji?

“Mama, stvarno misliš da mi trebaš dolaziti svaki tjedan?” – glas moje kćeri Ivane odjeknuo je kroz hodnik stana koji sam joj predala s tolikom ljubavlju. Zastala sam na pragu, s vrećicom domaćih kolača u ruci, osjećajući kako mi srce tone. Nisam znala što reći. Prije samo godinu dana, taj isti stan bio je ispunjen smijehom mojih roditelja, a sada… sada sam ja ovdje nepoželjna.

Sve je počelo nakon smrti moje majke. Stan u centru Sarajeva, u kojem sam odrasla, godinama je zjapio prazan. Povremeno smo ga iznajmljivali studentima, ali uvijek sam osjećala da to nije to – kao da izdajem uspomene na roditelje. Moj muž, Dario, i ja dugo smo razgovarali što učiniti. Naša kćer Ivana, tada već udana za Mirzu i s malim sinom, borila se s kreditom za mali stan na Alipašinom Polju. “Zašto im ne bismo dali stan?” predložio je Dario jednog jutra dok smo pili kafu na balkonu. “To bi im promijenilo život.”

Nisam ni trepnula. Srce mi je bilo puno ponosa i radosti. Sjećam se kako sam Ivani rekla: “Dušo, želimo ti pokloniti stan od bake i djeda. Zaslužila si ga.” Plakala je od sreće, grlila me i ljubila. Mirza je bio zbunjen, ali zahvalan. “Ne znam šta reći… Hvala vam”, rekao je tiho.

Prva tri mjeseca bila su bajka. Pomagala sam im oko selidbe, uređivala s Ivanom svaki kutak, birale smo zavjese, tepihe… Unuka Lejla trčala je po hodniku baš kao što sam ja nekad trčala. Osjećala sam se korisno, voljeno, kao pravi stup obitelji.

Ali onda su se stvari počele mijenjati. Ivana je postajala sve hladnija. Više nije tražila moj savjet oko uređenja, a kad bih došla nenajavljeno, dočekao bi me Mirzin umoran pogled ili Lejlino šaptanje: “Mama kaže da baka previše dolazi.” Počela sam se osjećati kao uljez u vlastitom naslijeđu.

Jednog dana, dok sam sjedila s Darijom u našem stanu na Grbavici, rekla sam mu: “Znaš li da me Ivana više ne zove ni na kafu? Kao da joj smetam.” Dario je slegnuo ramenima: “Možda im treba prostora. Znaš kakvi su mladi danas.” Ali nije bilo samo to. Osjećala sam da nešto nije u redu.

Sve je kulminiralo prošlog mjeseca. Došla sam donijeti Lejli poklon za rođendan – malu narukvicu koju je nosila i moja mama. Ivana me dočekala na vratima s napetim osmijehom.

“Mama, stvarno cijenim sve što radiš za nas, ali… znaš, ovo je sad naš dom. Možda bi bilo bolje da nas nazoveš prije nego dođeš? Nekad imamo goste ili planove…”

Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. “Ivana, pa to je moj dom isto koliko i tvoj…”

“Znam, mama, ali sad je drugačije. Želim da Lejla ima osjećaj da je ovo njezin prostor, a ne muzej uspomena.”

Nisam znala što reći. Otišla sam kući i plakala cijelu noć. Dario me pokušavao utješiti: “Možda si previše vezana za taj stan. Pusti ih da žive svoj život.” Ali kako pustiti kad si cijeli život gradila mostove ljubavi?

Od tada rijetko viđam Ivanu. Lejlu vidim samo kad me pozovu na rođendan ili neku veću proslavu. Osjećam se kao gost u životu vlastite kćeri.

Prijateljica Sanja mi kaže: “Znaš, mnogi roditelji naprave istu grešku – misle da će poklonom zadržati bliskost s djecom, a zapravo ih još više udalje.” Možda je u pravu. Možda sam trebala biti mudrija.

Ali kako objasniti srce koje želi samo najbolje za svoje dijete? Kako prestati biti majka?

Nedavno sam srela susjedu Nadu iz stare zgrade. “Čujem da si dala stan Ivani? Pametna si ti žena! Ja još uvijek ratujem sa sinom oko nasljedstva…” Samo sam se nasmiješila i promijenila temu.

Noću ležim budna i vrtim filmove u glavi: možda sam trebala zadržati stan još koju godinu? Možda sam trebala postaviti pravila? Ili možda jednostavno nisam znala pustiti?

Dario sve manje priča o Ivani. Kad ga pitam zašto ne idemo zajedno kod njih, samo odmahne rukom: “Ne želim se nametati.” Osjećam da nas ova situacija udaljava i kao supružnike.

Ponekad sanjam mamu kako sjedi za stolom u tom stanu i smiješi mi se: “Pusti djecu da žive svoje živote, kćeri moja.” Ali kako kad srce boli?

Sada sjedim sama u našem stanu i gledam slike iz djetinjstva – Ivana na krilu bake, Dario i ja na izletu na Bjelašnici… Sve mi izgleda tako daleko.

Možda sam pogriješila što sam dala stan bezuvjetno? Možda ljubav treba imati granice?

Dragi moji, jeste li vi ikada napravili nešto iz srca za svoju djecu pa se kasnije osjećali kao stranac? Je li moguće biti roditelj a ne očekivati ništa zauzvrat – ni zahvalnost ni bliskost?