Godine tišine: Priča o Boženi koja je naučila reći ‘ne’
“Božena! Gdje si opet? Treba mi pomoć oko ručka!” vikala je moja sestra Ivana kroz telefon, dok sam ja stajala na stubištu, s ključevima u ruci i torbom punom namirnica. Srce mi je lupalo, a u glavi mi je odzvanjalo: “Opet ja. Uvijek ja.”
Imam 59 godina i tek sada, nakon toliko vremena, osjećam što znači imati svoj mir. Ali prije nego što sam to shvatila, prošla sam godine u kojima sam bila domaćica na svaki poziv – majka, sestra, kći, prijateljica, susjeda. Svi su znali da mogu računati na mene. I svi su to koristili.
Moj muž, Zdravko, navikao je da ga dočeka topla juha i ispeglana košulja. Djeca – Ana i Filip – odrasli ljudi s vlastitim obiteljima, ali još uvijek očekuju da im mama dođe čuvati unuke kad god zatreba. “Mama, možeš li danas doći? Filip ima temperaturu, a ja moram na posao”, govorila bi Ana bez da me pita kako sam ili imam li planove.
A ja? Ja sam uvijek govorila “može”. Nikad “ne mogu”, nikad “ne želim”. Kao da nisam imala pravo na svoje vrijeme.
Jednog dana, dok sam sjedila za kuhinjskim stolom i gledala kroz prozor u prazno dvorište, osjetila sam kako mi suze teku niz lice. Nisam znala zašto plačem. Možda od umora, možda od tuge što me nitko ne pita kako sam. Možda zato što sam shvatila da su godine prošle, a ja nisam živjela svoj život.
“Božena, što ti je?” pitao je Zdravko kad me vidio uplakanu.
“Ništa… Samo sam umorna.”
“Pa odmori malo, ali nemoj zaboraviti da mi trebaš odnijeti košulju kod krojačice. I molim te, kupi kruh kad budeš išla.”
Tada sam prvi put osjetila bijes. Ne prema njemu, nego prema sebi. Kako sam dozvolila da me svi uzimaju zdravo za gotovo?
Sljedećih dana nastavila sam kao i uvijek – kuhala, čistila, trčala po gradu za tuđim potrebama. Ali nešto se u meni promijenilo. Počela sam primjećivati koliko malo ljudi primjećuje mene.
Jednog jutra zazvonio je telefon. Bila je to moja sestra Ivana.
“Božena, možeš li mi pomoći oko spremanja stana? Dolazi mi snaha iz Sarajeva i želim da sve blista.”
Udahnula sam duboko i rekla: “Ivana, ne mogu danas. Imam svoje planove.”
Nastala je tišina s druge strane.
“Aha… Dobro onda”, promrmljala je i spustila slušalicu.
Srce mi je lupalo kao ludo. Prvi put sam rekla “ne”.
Taj osjećaj bio je čudan – mješavina krivnje i olakšanja. Cijeli dan sam razmišljala o tome. Što ako se naljuti? Što ako me drugi počnu izbjegavati?
Ali ništa se nije dogodilo. Svijet se nije srušio.
Počela sam sve češće odbijati zahtjeve koji su me iscrpljivali. Djeci sam rekla da ne mogu svaki put čuvati unuke jer želim otići na kavu s prijateljicom Marinom. Zdravku sam objasnila da može sam odnijeti košulju kod krojačice.
Naravno, nije im bilo pravo.
“Mama, što ti je? Nisi ti takva”, govorila je Ana.
“Možda bih trebala biti takva već odavno”, odgovorila sam tiho.
Zdravko je nekoliko dana šutio i gledao me ispod oka.
“Ne sviđa mi se ova tvoja nova faza”, rekao je jednom navečer dok smo sjedili pred televizorom.
“Nije faza. Samo želim malo mira za sebe. Zar je to previše?”
Nije odgovorio.
Prijateljice su me podržale. “Bravo, Božena! Vrijeme je da misliš na sebe!” govorila je Marina dok smo pile kavu u malom kafiću na Trgu bana Jelačića.
Počela sam šetati sama uz Savu, slušati glazbu koju volim, čitati knjige koje su godinama skupljale prašinu na polici. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam se živo.
Ali nije sve bilo lako. Osjećala sam krivnju svaki put kad bih odbila pomoći nekome od svojih bližnjih. Ponekad bih noću ležala budna i pitala se jesam li sebična.
Jednom prilikom Filip je došao s unukom kod mene bez najave.
“Mama, možeš li ga pričuvati sat-dva? Moram nešto hitno obaviti.”
“Filip, danas ne mogu. Dogovorila sam se s prijateljicom da idemo u kino.”
Pogledao me iznenađeno.
“Pa ti nikad nemaš planove…”
“Imam ih sada”, rekla sam odlučno.
Vidjela sam razočaranje u njegovim očima, ali nisam popustila.
S vremenom su se navikli na moju promjenu. Počeli su me više pitati kako sam i što želim raditi. Naučili su da nisam uvijek dostupna i da imam pravo na svoje vrijeme.
Jednog popodneva sjedila sam sama na klupi u parku i gledala djecu kako se igraju. Osjećala sam mir kakav nisam poznavala godinama. Nije bilo zvonjave telefona, nije bilo tuđih zahtjeva – samo ja i moji misli.
Ponekad se pitam zašto nam treba toliko dugo da shvatimo koliko vrijedimo i koliko nam malo treba za sreću? Je li moguće pronaći ravnotežu između brige za druge i brige za sebe bez osjećaja krivnje?
Možda će netko od vas prepoznati dio sebe u mojoj priči…