Cijeli život sam dala roditeljima: Sada, kad ih više nema, ne znam tko sam
“Vesna, jesi li opet zaboravila kupiti lijekove za mamu?” glas mog brata Igora odjeknuo je kroz hodnik, oštar kao nož. Stajala sam u kuhinji, ruke mi drhtale iznad šalice kave koju nisam stigla popiti. “Nisam zaboravila, samo… nisam stigla. Tata je noćas imao napad, nisam spavala ni sat vremena.”
Igor je odmahnuo rukom i izašao iz stana. On je uvijek bio taj koji je mogao otići, a ja sam ostajala. Ostajala sam i kad sam imala 25 godina i kad su svi moji prijatelji odlazili na more, na koncerte, na izlete. Ostajala sam i kad je tata prvi put završio u bolnici zbog srca, a mama se slomila pod teretom brige. “Samo dok se tata ne oporavi,” govorila sam sebi. “Samo dok mama ne stane na noge.” Ali godine su prolazile, a ja sam ostajala.
Prijateljice su se udavale, rađale djecu. Ana me jednom pitala: “Vesna, zar ne želiš i ti nekoga?” Slegnula sam ramenima. “Imam previše obaveza kod kuće.” U stvarnosti, nisam znala kako bih objasnila da mi je svaki dan ispunjen tuđim potrebama. Da sam se bojala otići, bojala se da će se sve raspasti bez mene.
Sjećam se jednog proljeća kad me Dario pozvao na kavu. Bio je tih, nježan, gledao me kao da vidi nešto više u meni nego što sam sama sebi dopuštala. “Vesna, hajde da odemo na vikend u Sarajevo. Samo ti i ja.” Pogledala sam ga s tugom. “Ne mogu, Dario. Mama ima kontrolu kod doktora, tata opet kašlje…” Nikad više nije pitao.
Godine su prolazile. Tata je postajao slabiji, mama sve zaboravnija. Igor je dolazio vikendom, donosio voće i novine, ali nije znao gdje stoje pelene ni kako smiriti mamu kad noću viče na sav glas jer misli da je netko u sobi. Ja sam znala. Ja sam bila tu.
Ponekad bih sjela na balkon i gledala svjetla grada. U tim trenucima osjećala sam se kao duh – postojim, ali nitko me ne vidi. Pitala sam se: što bi bilo da sam otišla? Da sam rekla “ne mogu više”? Ali nisam mogla. Nisam znala kako.
Kad je tata umro, mama je bila izgubljena kao dijete. Tješila sam je, hranila, kupala, pričala joj bajke koje mi je ona nekad pričala. Igor je plakao na sprovodu i rekao: “Ne znam kako ćeš sama.” Nisam ni ja znala.
Mama je otišla dvije godine kasnije. Sjedila sam kraj njezinog kreveta i držala joj ruku dok je disanje postajalo sve tiše. Kad je izdahnula, osjetila sam olakšanje i krivnju istovremeno. Prvi put u životu bila sam sama.
Stan je bio tih kao grob. Hodala sam iz sobe u sobu tražeći zvukove koje više nisam mogla čuti – tatin smijeh dok gleda utakmicu, mamino šuškanje po kuhinji. Otvorila sam ormar i pronašla haljinu koju nikad nisam obukla – onu plavu koju sam kupila za svadbu koja se nikad nije dogodila.
Jedne večeri nazvala me Ana: “Vesna, hajde na kavu s nama.” Odbila sam. Nisam znala o čemu bih pričala. O tome kako ne znam kuhati za jednu osobu? Kako ne znam što volim jer cijeli život nisam imala vremena razmišljati o sebi?
Igor mi je predložio da prodam stan i preselim k njemu u Rijeku. “Bit će ti lakše među ljudima.” Ali ja nisam znala tko su ti ljudi ni tko sam ja među njima.
Počela sam pisati dnevnik. Pisala sam o danima kad sam sanjala putovanja u Mostar ili Prag, o knjigama koje nikad nisam pročitala do kraja jer bi me mama zvala iz sobe. Pisala sam o Dariju i o tome kako nikad nisam imala hrabrosti reći mu da ga volim.
Jednog dana srela sam ga na tržnici. Bio je sijed, ali oči su mu bile iste. “Vesna? Kako si?” upitao je s osmijehom koji me vratio dvadeset godina unatrag.
“Dobro… ili barem pokušavam biti,” odgovorila sam iskreno.
“Znaš,” rekao je tiho, “još uvijek imaš vremena za sebe.” Kimnula sam glavom, ali nisam bila sigurna vjerujem li mu.
Navečer sam sjela na balkon s čašom vina i gledala svjetla grada koja su sada izgledala još udaljenije nego prije. Pitala sam se: što sad? Tko sam ja kad više nisam ničija kćerka, ničija skrbnica? Mogu li naučiti živjeti za sebe ili je prekasno?
Možda ima još vremena za mene. Možda još mogu pronaći Vesnu koja nije samo tuđa podrška nego i žena sa svojim snovima.
Jeste li vi ikada žrtvovali sebe zbog drugih? Što biste učinili da ste na mom mjestu?