Tri generacije pod jednim krovom: Suze u tišini male kupaonice
“Opet si zaključana? Snježana, izađi, treba mi kupaonica!” glasno je kucala moja snaha Ivana, a ja sam još jače pritisnula dlanove na lice, pokušavajući utišati jecaje. Zrak u ovoj maloj kupaonici bio je težak, ali jedino ovdje mogu biti sama. Samo ovdje mogu pustiti suze koje već mjesecima skrivam od svih.
Prije dvije godine, kad je moj sin Dario ostao bez posla, a Ivana bila trudna s malim Kacprom, nije bilo druge nego da se svi preselimo kod mene i Željka. Naša penzija nije velika, ali barem imamo ovaj stan u Travnom. “Snaći ćemo se, mama. Samo dok ne stanemo na noge,” govorio je Dario tada, a ja sam vjerovala da će sve biti privremeno.
Ali privremeno se pretvorilo u svakodnevicu. Pet osoba na 55 kvadrata. Dvije spavaće sobe, dnevni boravak koji je postao spavaonica za Darija i Ivanu, kuhinja u kojoj se stalno sudaramo i ova kupaonica – jedino mjesto gdje mogu disati.
“Mama, gdje je maslac?” začuo se Dario iz kuhinje. “Nema ga!” viknula je Ivana, a Kacper je počeo plakati jer mu je obećala palačinke. Željko je gunđao iz dnevne sobe: “Opet galama! Ne može čovjek ni Dnevnik pogledat’ na miru!”
Sjedila sam na rubu kade i osjećala kako mi srce lupa u grlu. Sjetila sam se dana kad smo Željko i ja tek uselili ovdje. Bilo je skromno, ali bilo je naše. Maštali smo o putovanjima, o miru nakon radnog vijeka. Sad mi se čini da su ti snovi nestali pod težinom svakodnevnih svađa.
“Snježana! Ozbiljno, izađi!” Ivana je opet kucala. Obrišem suze i pogledam se u ogledalo – podočnjaci, umorne oči, bore koje su se produbile od brige. Udahnem duboko i otvorim vrata.
Ivana me pogleda s nervozom. “Stalno si unutra. Znaš da svi koristimo jednu kupaonicu?”
“Znam… Oprosti,” prošapćem i sklonim se u kuhinju. Dario sjedi za stolom i lista oglase za posao na mobitelu. Kacper sjedi na podu s autićima.
“Mama, možeš li pričuvati Kacpra? Moram do pošte,” pita me Dario bezvoljno.
“Naravno,” kažem, ali osjećam kako mi raste knedla u grlu. Svaki dan ista priča – čuvaj unuka, kuhaj ručak, slušaj prigovore.
Željko ulazi u kuhinju i tiho mi šapne: “Ne možemo ovako još dugo. Nema mira ni sekunde.”
“Znam,” odgovorim mu, ali što možemo? Stanarine su previsoke, krediti još gori. Dario ne može naći posao već mjesecima. Ivana radi povremeno kao blagajnica, ali to nije dovoljno ni za pelene.
Navečer sjedimo svi zajedno za stolom. Ivana šuti i gleda kroz prozor. Dario nervozno prebire po tanjuru. Željko pušta vijesti na televiziji, a Kacper trči oko stola.
“Možda bi bilo bolje da odemo kod mojih roditelja u Osijek,” tiho kaže Ivana.
Dario odmah plane: “Tvoji roditelji imaju još manji stan! Kako ćemo svi stati tamo?”
“Ovdje se gušimo! Nema privatnosti! Ni ti ni tvoja mama ne razumijete kako je meni!” vikne Ivana.
Osjetim kako mi obrazi gore od srama i tuge. “Ivana, trudim se… Znam da nije lako…”
“Trudite se? Vi barem imate svoju sobu! Mi spavamo na kauču već godinu dana!”
Željko ustaje: “Dosta više! Svi smo pod stresom! Ali ovo je naš stan!”
Kacper počinje plakati zbog vike. Uzimam ga u naručje i odlazim s njim u sobu. Ljuljam ga dok ne zaspi, a suze mi opet klize niz lice.
Kasnije te noći sjedim sama na balkonu. Grad svijetli ispod mene, ali ja osjećam samo tamu. Sjetim se svoje majke – ona bi znala što reći. Ali ja nemam odgovore.
Sljedećih dana napetost raste. Ivana sve češće izlazi iz stana pod izgovorom šetnje s Kacprom. Dario je sve povučeniji. Željko šuti i gleda televiziju satima.
Jedne večeri čujem Ivanu kako razgovara telefonom u hodniku:
“Ne mogu više ovako… Da barem imamo svoj mir… Da nije Kacpra, već bih otišla…”
Srce mi se slama. Znam da nisam savršena svekrva, ali trudim se dati sve što mogu. Ipak, osjećam da gubim kontrolu nad vlastitim životom.
Jednog jutra Dario mi tiho kaže:
“Mama, možda bismo trebali potražiti neki podstanarski stan… Možda negdje dalje od centra…”
Pogledam ga – oči mu pune tuge i umora.
“Ali kako ćete to platiti? Nemaš posao…”
Slegne ramenima: “Ne znam više ni sam… Samo znam da ovako ne možemo dalje.”
Te večeri opet odlazim u kupaonicu. Sjedim na rubu kade i puštam suze da teku bez srama. Osjećam se kao da sam zakazala kao majka, baka, supruga.
Ali što sam mogla drugačije? U ovoj zemlji gdje su stanovi preskupi, plaće male, a obitelji prisiljene živjeti zajedno dok ne polude jedni od drugih?
Ponekad se pitam – koliko dugo možemo izdržati prije nego što puknemo? Je li ljubav dovoljna kad prostor nestane?
Možda vi znate odgovor bolje od mene? Kako vi preživljavate kad vam život postane pretesan?