Kad ljubav postane navika: Priča o povratku i oprostu
“Znaš, Jasmina, ona… ona nije kao ti. Ona ne zna skuhati ni kavu, a kamoli ručak. Sve joj je teško. S tobom je bilo lakše. S tobom je… dom.”
Ivan stoji na pragu naše dnevne sobe, poguren, s pogledom koji izbjegava moj. U rukama drži torbu – istu onu s kojom je prije šest mjeseci otišao. Tad sam mislila da mi se svijet srušio. Danas, dok ga gledam kako pokušava pronaći riječi opravdanja, osjećam samo prazninu.
“Jesi li završio?” pitam ga tiho, ali odlučno. U meni se budi neka nova snaga, ona koju nisam poznavala dok sam dvadeset sedam godina bila njegova supruga – supruga u svakom smislu te riječi. Ručak na stolu u podne, košulje ispeglane, djeca uredna, računi plaćeni, rođendani njegove majke i oca upisani u kalendar. Nikad nisam bila žena koja pravi scene. Nisam njuškala po njegovom mobitelu, nisam ga ispitivala gdje ide. Vjerovala sam mu. Možda previše.
Sjećam se dana kad mi je rekao da odlazi. Bio je to običan utorak. Djeca su već odrasla i otišla svojim putem – Ana u Zagreb na fakultet, Filip u Njemačku na građevinu. Ostali smo sami u kući koja je odjednom postala prevelika i pretiha. “Jasmina, zaljubio sam se. Ona je mlađa… osjećam se opet živim.” Njegove riječi su me pogodile kao hladan tuš. Nisam plakala pred njim. Nisam mu dala to zadovoljstvo.
Prvih dana nakon njegovog odlaska nisam izlazila iz kuće. Susjede su šaputale iza leđa – “Jadna Jasmina, ostavio je zbog one male iz računovodstva.” Moja sestra Mirela dolazila je svaki dan s kolačima i pričama o tome kako su muškarci svi isti. “Glavu gore! Nisi ti ni prva ni zadnja!” govorila bi dok bi mi brisala suze s obraza.
Ali najteže su bile noći. Ležala bih budna do jutra, zureći u strop i pitajući se gdje sam pogriješila. Jesam li trebala biti drugačija? Više izlaziti? Više se smijati? Manje prigovarati zbog njegovih čarapa po stanu? Svaka sitnica mi se vraćala kao bumerang.
Prošlo je nekoliko mjeseci. Naučila sam kuhati samo za sebe, gledati serije koje volim bez da me netko prekida, šetati sama uz Savu i uživati u tišini. Počela sam raditi u knjižari kod prijateljice Lejle – prvi put nakon dvadeset godina osjetila sam da vrijedim i izvan kuhinje i dnevnog boravka.
A onda, jedne subote navečer, zazvonio je mobitel. Ivan. Nisam se javila. Poslao je poruku: “Mogu li doći razgovarati?” Srce mi je preskočilo. Znao je gdje stoji rezervni ključ.
Sada stoji ispred mene, manji nego ikad prije.
“Jasmina… pogriješio sam. Ona… nije htjela ni skuhati kavu, a kamoli ručak. Sve joj je bilo teško. S tobom je bilo lakše… s tobom je bio dom.”
Gledam ga i ne prepoznajem čovjeka kojeg sam voljela cijeli život. Onog koji me vodio na more u Makarsku kad smo bili mladi, koji je nosio Anu na ramenima kad je imala temperaturu, koji je znao nasmijati Filipa kad bi pao s bicikla.
“Ivan, ja nisam tvoja kuharica ni tvoja majka. Ja sam tvoja žena bila – ali više ne znam želim li to opet biti.”
On sjeda na kauč, spušta glavu među dlanove.
“Znam da sam te povrijedio… ali molim te, Jasmina, daj mi još jednu priliku. Sve bih popravio…” Glas mu drhti.
U tom trenutku ulazi moja sestra Mirela bez kucanja – kao i uvijek.
“Opa! Pogledaj tko se vratio! Što si sad skuhala za njega?” – ironično dobacuje.
Ivan šuti. Ja šutim.
Mirela sjeda pored mene i uzima me za ruku.
“Sestro, ne moraš više nikome dokazivati koliko vrijediš. Pogotovo ne njemu.”
Ivan ustaje i odlazi do prozora.
“Jasmina… stvarno mi je žao. Ona… ona nije htjela ni prošetati sa mnom po kiši. Sve joj je bilo dosadno. S tobom sam znao tko sam.”
Osjećam kako mi suze naviru na oči, ali ovaj put nisu od tuge nego od bijesa i ponosa.
“Ivan, dvadeset sedam godina sam ti bila sve što si tražio – i više od toga. A kad si poželio nešto novo, otišao si bez riječi. Sad kad si shvatio da trava nije zelenija kod susjeda, vraćaš se kao da ništa nije bilo?”
On šuti.
Mirela ga gleda ispod oka: “Znaš što? Možda bi trebao naučiti skuhati kavu sam sebi!”
Ivan uzima torbu i kreće prema vratima.
“Jasmina… ako ikad poželiš razgovarati… znaš gdje me možeš naći.”
Vrata se zatvaraju za njim tiho kao nikad prije.
Ostajem sjediti na kauču s Mirelom pored sebe.
“I što ćeš sad?” pita me tiho.
Gledam kroz prozor u praznu ulicu i prvi put nakon dugo vremena osjećam mir.
“Ne znam… ali znam da više nikad neću biti samo nečija supruga ili kuharica. Vrijeme je da budem Jasmina – za sebe.”
Zastajem i pitam samu sebe: “Koliko nas još živi tuđe živote umjesto svojih? I koliko nas ima hrabrosti reći – dosta?”