Sve je ostalo njoj, a meni samo kutija starih slika: Priča o izgubljenoj sestri
“Sve je tvoje, Jasmina. Tako je Pišo napisao u oporuci. Ne mogu ništa učiniti.” Glas odvjetnice zvučao je kao presuda. Sjedila sam na rubu stare fotelje u dnevnoj sobi, gledajući kroz prozor na kišni zagrebački dan, dok su mi ruke drhtale oko kutije starih fotografija.
Jasmina je stajala nasuprot mene, ruku prekriženih na prsima, lice joj je bilo tvrdo kao kamen. “Ne znam što očekuješ od mene, Ana. Piotr je sve ostavio meni. Ti imaš svoj život.”
Piotr. Moj brat. Šest godina stariji, uvijek moj zaštitnik. Kad sam imala sedam i pala s bicikla na makadamu kod bake u Travniku, on me nosio kući na leđima, pjevušeći da ne plačem. Kad bi tata vikao jer sam razbila čašu ili dobila trojku iz matematike, Piotr bi mi šapnuo: “Ne boj se, ja sam tu.” Bili smo tandem, uvijek zajedno protiv svijeta.
A sada? Sada sam bila sama. Mama je umrla prije dvije godine od raka dojke, tata se povukao u tišinu i rijetko izlazio iz svoje sobe u Splitu. Piotr je bio moj jedini oslonac. A onda je došla ta nesreća na magistrali kod Drniša – vozač kamiona zaspao za volanom i sve se završilo u sekundi.
Sahrana je bila hladna, puna ljudi koje nisam poznavala. Jasmina je stajala uz lijes, suzdržana, s crnim naočalama i crnim kaputom. Ja sam stajala sa strane, držeći kutiju s Piotrovim stvarima – njegovu staru bilježnicu iz srednje škole, sat koji mu je djed poklonio za krizmu, i tu kutiju slika.
Nakon sahrane, Jasmina me pozvala na razgovor kod odvjetnice. “Piotr je sve ostavio meni. Kuću u Zagrebu, stan u Sarajevu, štednju, auto… Sve. Tako piše u oporuci.” Nisam mogla vjerovati. “Ali… mi smo obitelj! Ja sam mu sestra!”
Jasmina je slegnula ramenima. “Tako je odlučio.”
Nisam spavala te noći. Gledala sam slike iz kutije – Piotr i ja na moru u Makarskoj, Piotr sa mnom na maturalnoj večeri, Piotr kako me grli kad sam plakala zbog prve ljubavi. Suze su mi kapale po požutjelom papiru.
Sljedećih dana pokušavala sam razgovarati s tatom. “Tata, zar nije nepravedno? Zar nije Piotr znao koliko mi znači?” Tata je samo odmahnuo rukom: “Ne petljaj se u to. Piotr je znao što radi.” Osjetila sam kako mi se srce steže od usamljenosti.
Prijateljica Mirela me tješila: “Ana, možda ti nije ostavio ništa materijalno, ali imaš uspomene. To nitko ne može uzeti.” Ali što vrijede uspomene kad te obitelj izbriše iz postojanja?
Jedne večeri odlučila sam nazvati Jasminu. “Molim te, možemo li razgovarati? Ne radi se o novcu ni stvarima. Samo želim znati zašto.” S druge strane tišina pa hladan glas: “Piotr i ja smo imali svoje razloge. Nije sve bilo kako si ti zamišljala.”
“Što to znači?”
“Znaš li ti išta o njegovom životu zadnjih godina? O našim problemima? O tome kako si ga ti uvijek zvala kad ti je nešto trebalo, a nikad nisi pitala kako je on?”
Osjetila sam udarac u trbuh. Je li moguće da sam bila toliko zaokupljena sobom da nisam vidjela njegovu bol?
Počela sam prebirati po sjećanjima – zadnji put kad smo razgovarali bio je umoran, rekao mi je da ima problema na poslu i da ga Jasmina ne razumije. Ja sam ga tješila kao uvijek: “Bit će bolje, braco.” Ali možda nije bilo bolje.
Sljedećih tjedana osjećala sam se kao duh u vlastitom životu. Ljudi su me pitali kako sam, a ja bih se nasmiješila i slagala: “Dobro sam.” U stvarnosti sam svaku večer sjedila uz kutiju slika i pitala se gdje sam pogriješila.
Jednog dana stiglo mi je pismo iz Sarajeva – sudski poziv zbog nasljedstva stana. Jasmina traži da potpišem odricanje od bilo kakvih prava. U meni se probudio inat: “Neću biti izbrisana!” Otišla sam kod odvjetnika Amira u Mostaru. On me saslušao i rekao: “Zakon je zakon, ali obitelj… to su emocije koje zakon ne poznaje. Jesi li sigurna da želiš ratovati s Jasminom?”
Nisam znala odgovoriti.
U međuvremenu tata se razbolio – moždani udar ga je prikovao za krevet. Odlazila sam svaki vikend u Split da mu mijenjam pelene i hranim ga juhom na žlicu. Gledala sam ga kako gleda kroz mene kao kroz prozirno staklo.
Jedne večeri dok sam sjedila uz njegov krevet, šapnuo mi je: “Ana… oprosti što nisam bio bolji otac… Piotr te volio više nego što misliš…” Suze su mi tekle niz lice.
Kad se tata upokojio nekoliko mjeseci kasnije, ostala sam potpuno sama – bez obitelji, bez doma, samo s kutijom slika i osjećajem da ne postojim.
Ponekad sanjam Piotra – dolazi po mene na biciklu i nosi me na leđima kroz maglu djetinjstva. Probudim se s grčem u prsima.
Danas živim u malom podstanarskom stanu na Trešnjevci. Radim dva posla da preživim – danju u knjižari, navečer čistim stubišta po zgradama. Kutija slika stoji na polici iznad kreveta.
Ponekad se pitam – što znači biti obitelj? Je li ljubav dovoljna kad te izbrišu iz tuđih života? I koliko vrijede uspomene kad si ostao bez svega drugog?
Možda vi znate odgovor bolje od mene? Je li moguće oprostiti onima koji su vas izbrisali – ili barem oprostiti sebi što niste vidjeli njihove rane?