Zaljubila sam se poslije šezdesete, a moj sin me nazvao ‘naivnom staricom’
“Mama, stvarno misliš da ti u tim godinama trebaš tražiti ljubav? Zar nisi dovoljno pametna da shvatiš da te samo iskorištava?” riječi mog sina Ivana odzvanjale su mi u glavi dok sam sjedila za kuhinjskim stolom, zureći u šalicu kave koja se već odavno ohladila. Nikada nisam planirala zaljubiti se ponovno, a pogotovo ne s 62 godine, u firmi u kojoj sam radila već dvadeset godina kao voditeljica kadrovske službe. Bila sam poznata kao “gospođa Vesna iz kadrovske”, uvijek uredna, točna, diskretna. Nikada nisam bila sklona dramama, niti sam ikada dozvolila da mi privatni život utječe na posao.
Sve se promijenilo onog dana kada je u našu firmu došao novi vozač, gospodin Zoran. Bio je dvije godine mlađi od mene, razveden, s toplim osmijehom i pogledom koji je govorio više od riječi. Prvi put kad smo razgovarali, šalio se na račun mog strogog izgleda: “Gospođo Vesna, vi ste sigurno ona koja sve zna i sve vidi!” Smijala sam se iskreno, prvi put nakon dugo vremena. Počeli smo zajedno piti kavu za vrijeme pauze, razgovarati o svemu – o djeci, o bivšim supružnicima, o tome kako je teško biti sam nakon pedesete.
Nisam ni primijetila kada su naši razgovori postali dublji, kada su mi njegove poruke počele nedostajati vikendom. Jednog petka, dok smo sjedili na klupi ispred firme, Zoran me pogledao i tiho rekao: “Vesna, znaš li da si mi uljepšala svaki dan otkad sam ovdje?” Osjetila sam kako mi srce preskače. Nisam znala što reći. Samo sam ga pogledala i nasmiješila se.
Nisam željela ništa komplicirati. Moj život je bio jednostavan – posao, kuća, povremeni ručkovi s Ivanom i njegovom suprugom Martinom. Ali Zoran je bio uporan. Pozvao me na večeru u mali restoran na Jarunu. Pristala sam, iako sam osjećala grižnju savjesti – kao da radim nešto što nije primjereno mojim godinama. Te večeri prvi put nakon dugo vremena osjećala sam se živom. Smijali smo se, prisjećali mladosti, pričali o glupostima i ozbiljnim stvarima. Na kraju večeri nježno me poljubio u obraz i rekao: “Vesna, zaslužuješ biti sretna.”
Nisam mogla sakriti sreću. Počela sam se više smijati na poslu, kolegice su me zadirkivale: “Gospođo Vesna, imate li vi to nekoga?” Samo bih se nasmiješila i odmahnula rukom. Ali Ivan je brzo primijetio promjenu. Jedne subote došao je ranije nego inače i zatekao Zorana kako mi pomaže oko cvijeća na balkonu.
“Mama, tko je ovo?” pitao je hladno.
“Ovo je Zoran, moj prijatelj s posla,” odgovorila sam tiho.
Ivan je samo kimnuo glavom i otišao bez riječi. Kasnije te večeri nazvao me: “Mama, ne mogu vjerovati da si tako naivna. Taj čovjek sigurno nešto hoće od tebe. U tvojim godinama ljudi ne traže ljubav nego korist! Jesi li svjesna kako to izgleda? Martina i ja smo zabrinuti za tebe.”
Te riječi su me zaboljele više nego što bih ikada priznala. Cijeli život sam bila uz Ivana – podizala ga sama nakon što me muž ostavio zbog mlađe žene iz Splita, radila dva posla da mu platim fakultet u Zagrebu, nikada nisam tražila ništa za sebe. A sada, kada sam napokon pronašla nekoga tko me gleda kao ženu, a ne samo kao majku ili baku, moj sin me osuđuje.
Zoran je primijetio da sam potištena.
“Vesna, što se dogodilo?”
“Ivan misli da si s menom zbog koristi… Kaže da sam naivna starica…”
Zoran je uzdahnuo i nježno mi stisnuo ruku.
“Vesna, ljudi uvijek pričaju. Ali ti znaš što osjećaš. Zaslužuješ biti sretna – bez obzira na to što drugi misle.”
Tih dana nisam mogla spavati. Prebirala sam po prošlosti – sve žrtve koje sam podnijela za Ivana, sve godine samoće koje sam prihvatila kao sudbinu. Sjećam se kako mi je mama govorila: “Žena mora biti jaka zbog djece.” Ali tko će biti jak zbog mene?
Nakon nekoliko dana Ivan je došao kod mene kući.
“Mama, oprosti ako sam bio grub. Samo… bojim se za tebe. Ne želim da te netko povrijedi.”
Pogledala sam ga ravno u oči.
“Ivane, cijeli život sam bila tvoja mama prije svega. Sada želim biti i žena. Nisam prestala osjećati samo zato što imam šezdeset dvije godine. Ako pogriješim – to je moja greška. Ali ako ne pokušam – nikad neću znati može li biti bolje. Zar ti ne želiš da budem sretna?”
Ivan je šutio dugo vremena.
“Ne znam… Samo mi je čudno… Navikao sam da si uvijek tu za mene.”
“I dalje ću biti tu za tebe. Ali sada želim biti tu i za sebe.”
Nakon toga više nije prigovarao, ali osjećala sam distancu između nas. Martina mi je jednom prilikom tiho rekla: “Vesna, svaka čast na hrabrosti. Ja bih voljela imati tvoju snagu kad budem tvojih godina.”
Zoran i ja nastavili smo se viđati. I dalje nije bilo lako – susjedi su šaputali iza leđa, kolegice su me gledale s mješavinom zavisti i čuđenja, a Ivan još uvijek nije mogao potpuno prihvatiti moju sreću. Ali ja sam prvi put nakon dugo vremena osjećala da živim svoj život.
Ponekad se pitam: Zašto društvo misli da ljubav ima rok trajanja? Zar žene poput mene ne zaslužuju još jednom osjetiti leptiriće u trbuhu? Možda će netko od vas razumjeti moju priču – ili barem pokušati.