Kad tišina zaboli: Priča o izgubljenoj ljubavi i snazi tišine
“Zašto uvijek šutiš, Ivana? Zar nemaš ništa za reći?” Dario je bacio ključeve na stol tako jako da su zazvonili po ploči. Pogledala sam ga preko ruba šalice kave, pokušavajući pronaći riječi koje bi ga umirile, ali kao i uvijek, ostala sam tiha. U toj tišini osjećala sam sigurnost, kao da me štiti od buke svijeta. Ali njemu je ta tišina bila kao zid.
“Ne mogu više ovako!” vikao je te večeri dok su naše kćeri, Lana i Petra, šaptale u svojoj sobi, pretvarajući se da ne čuju. “Želim ženu koja zna pokazati osjećaje! Koja se svađa, smije, viče! Ti si kao sjena!”
Nisam znala kako mu objasniti da moj mir nije ravnodušnost. Da volim duboko, ali tiho. Da mi je sreća kad ujutro zajedno pijemo kavu na balkonu, kad slušamo kišu kako udara po limenom krovu naše male kuće u Sesvetama. Da mi je ljubav kad mu skuham omiljenu juhu od tikvica i gledam ga kako jede u tišini.
Ali Dario je želio vatru. Želio je ženu koja će ga izazivati, koja će vikati na njega kad zaboravi iznijeti smeće ili kasni s posla. Želio je buku, a ja sam bila šapat.
Otišao je jednog petka navečer. Kiša je padala kao da želi oprati sve naše nesporazume s ulica. Kćeri su plakale, a ja sam sjedila na rubu kreveta i gledala u praznu vješalicu gdje je visila njegova jakna. U toj tišini, prvi put nakon dugo vremena, osjetila sam bol.
Prošli su mjeseci. Naučila sam živjeti bez njega. Lana i Petra su se povukle u sebe, svaka na svoj način. Lana je počela pisati pjesme o izgubljenim očevima, a Petra je crtala slike na kojima smo uvijek bile samo nas tri. Moja majka Marija dolazila je svake nedjelje s kolačima i savjetima: “Moraš biti jača zbog djece! Ne možeš samo šutjeti!” Ali nisam znala kako biti drugačija.
Jednog dana stigla mi je poruka od Darija. “Nedostaje mi ona tišina s tobom. Sve je ovdje preglasno.” Bio je kod svoje sestre u Sarajevu, gdje su svi stalno pričali, smijali se i svađali oko sitnica. Pisao mi je da mu fali mir jutra s kavom i novinama, da mu fali moj pogled kad mislim da ga ne vidim.
Zbunjena sam sjedila za kuhinjskim stolom i gledala kroz prozor u dvorište gdje su Lana i Petra pokušavale napraviti snjegovića od prvog ovogodišnjeg snijega. Srce mi se steglo – zar je moguće da nas ono što nas spaja na kraju i razdvoji?
Jedne večeri došao je nenajavljeno. Kiša je opet padala, kao onog dana kad je otišao. Stajao je na vratima mokar do kože, s buketom bijelih ljiljana – mojih omiljenih.
“Ivana… mogu li ući?”
Pogledala sam ga dugo prije nego što sam otvorila vrata. Kćeri su istrčale iz sobe i bacile mu se u zagrljaj. U tom trenutku nisam znala što osjećam – ljutnju, tugu ili olakšanje.
Sjeli smo za stol. Dario je šutio prvi put otkad ga znam. Gledao me onim pogledom koji sam voljela dok smo još bili mladi i puni snova.
“Znaš…” počeo je tiho, “mislim da sam pogriješio. Mislio sam da želim vatru, ali sad shvaćam da mi treba tvoj mir. Tvoja tišina nije praznina. To je dom.”
Nisam znala što reći. U meni se lomila oluja osjećaja koje nisam znala izgovoriti naglas. Samo sam ga gledala i osjećala kako mi suze klize niz lice.
“Hoćeš li mi oprostiti? Hoćeš li pokušati ponovno?” pitao je.
Lana i Petra su nas gledale širom otvorenih očiju. Znala sam da žele da kažem ‘da’, ali nisam bila sigurna mogu li opet vjerovati.
Te noći nisam spavala. Slušala sam kišu i razmišljala o svemu što smo prošli. O tome kako ljudi često ne znaju cijeniti ono što imaju dok to ne izgube. O tome kako mir može biti jednako snažan kao i vatra.
Sljedećeg jutra sjeli smo zajedno za stol – Dario, Lana, Petra i ja. Nije bilo velikih riječi ni obećanja. Samo tišina koju smo svi zajedno dijelili.
Ponekad se pitam: Je li bolje biti vatra ili mir? Može li tišina zaista biti dom ili nas na kraju uvijek proguta? Što vi mislite – može li ljubav preživjeti u tišini?