„Ne želim da mi kvariš metode odgoja”: Priča jedne bake iz Zagreba
„Ne, mama, molim te, nemoj ga sada uzimati u naručje. Upravo sam ga uspavala.”
Stajala sam na pragu dnevne sobe, ruku ispruženih prema malom Filipu, svom prvom unuku. Srce mi je kucalo kao ludo, a u grlu mi je stajala knedla. Snaha, Ivana, gledala me pogledom koji nisam znala protumačiti – negdje između umora i odlučnosti. Filip je tiho disao u svom krevetiću, a ja sam osjećala kako mi toplina iz ruku polako nestaje.
„Samo sam htjela…”
„Znam, ali molim te. Mi imamo svoj način.”
Povukla sam se korak unatrag, osjećajući se kao uljez u vlastitoj obitelji. Nikada nisam mislila da će biti ovako teško biti baka. Sjećam se dana kad sam rodila svog sina Tomislava – sve je bilo drugačije. Moja majka je bila uz mene, nije bilo tih pravila i metoda, samo ljubav i instinkt.
Ali danas… Danas se sve mjeri, sve se planira. Ivana ima tablice hranjenja, aplikacije za spavanje, čita knjige o roditeljstvu. Ja imam samo svoje srce i sjećanja na djetinjstvo koje je mirisalo na domaći kruh i zvučalo kao smijeh na dvorištu.
Tomislav me pokušava smiriti. „Mama, Ivana se samo trudi najbolje što zna. Znaš kakva su vremena.”
Ali kako da mu objasnim da me boli što ne smijem zagrliti vlastitog unuka kad zaplače? Da me boli što moram pitati smijem li mu dati jabuku ili ga odvesti u park? Da me boli što više nisam ona koja tješi, već ona koja smeta?
Jednog popodneva, dok su Ivana i Tomislav otišli u trgovinu, Filip se probudio ranije iz sna. Plakao je tiho, onako kako samo mala djeca znaju – kao da mu cijeli svijet nedostaje. Nisam mogla izdržati. Uzela sam ga u naručje, ljuljala ga lagano i pjevušila staru pjesmu koju sam pjevala Tomislavu kad je bio mali:
„Nina nana, spavaj sada ti…”
Filip je prestao plakati. Osjetila sam kako mu tijelo postaje mirno, a meni su suze navrle na oči. Bilo je to kao povratak kući nakon dugog putovanja.
Ali kad su se vratili, Ivana je odmah primijetila:
„Zašto si ga uzela? Rekla sam ti da ga ne dižeš iz krevetića kad plače, učimo ga da sam zaspi.”
Osjetila sam sram i tugu. Nisam znala što reći. Tomislav je šutio, gledao u pod.
Te večeri nisam mogla zaspati. Sjedila sam za kuhinjskim stolom i vrtjela šalicu kave među prstima. Sjetila sam se svoje majke – kako je uvijek znala što reći kad bi mi bilo teško. A ja? Ja više ne znam ni što smijem reći.
Sljedećih dana trudila sam se držati po strani. Dolazila bih s kolačima ili voćem, pitala bih treba li nešto pomoći. Ivana bi uvijek ljubazno zahvalila, ali osjećala sam zid između nas. Filip je rastao, a ja sam bila gost u njegovom životu.
Jednog dana Ivana je došla do mene dok sam slagala rublje.
„Znam da ti nije lako”, rekla je tiho. „Ali stvarno želim da Filip ima rutinu. Znam da si ti sve radila drugačije, ali danas su druga vremena.”
Pogledala sam je i pokušala pronaći riječi koje neće zvučati kao optužba.
„Samo želim biti tu za njega… Za vas oboje. Ne znam kako drugačije.”
Ivana je slegnula ramenima.
„Možda samo… poštuj naše granice.”
Te riječi su me pogodile dublje nego što bih priznala. Granice. Kao da ljubav ima granice.
Počela sam izbjegavati duže posjete. Prijateljice su mi govorile da ne dramatiziram, da će sve proći. Ali svaka njihova riječ bila je prazna utjeha kad bih navečer ostala sama sa svojim mislima.
Jednog dana nazvala me susjeda Marija:
„Jesi li dobro? Nisi dolazila na kavu već tjedan dana.”
Ispričala sam joj sve – kako se osjećam suvišno, kako ne znam gdje pripadam.
Marija je uzdahnula:
„Znaš, moja snaha Jasmina je ista takva. Sve po pravilima, sve po knjizi… Ali kad joj treba pomoć, onda trči k meni.”
Nas dvije smo dugo razgovarale o tome kako su se vremena promijenila. Kako su bake nekad bile stupovi obitelji, a danas su često samo statisti u tuđim pričama.
Nekoliko tjedana kasnije Filip je prohodao. Snaha mi je poslala video na WhatsApp – mali koraci po parketu, smijeh i pljesak. Gledala sam snimku iznova i iznova, tražeći u njegovom osmijehu nešto svoje.
Na Filipov drugi rođendan pozvali su me na slavlje. Pripremila sam tortu od oraha kakvu je Tomislav volio kad je bio mali. Kad sam došla, Filip mi je potrčao u zagrljaj.
Ivana me pogledala i nasmiješila se – prvi put iskreno nakon dugo vremena.
Možda ipak ima nade za nas.
Ali još uvijek se pitam: gdje završava briga, a počinje miješanje? Zar ljubav prema unuku može biti pogrešna ako dolazi iz srca?