Kad se vrata doma zatvore: Bitka za vlastiti mir između četiri zida
“Ne mogu više, Dario!” – glas mi drhti dok stojim nasred naše male dnevne sobe, stisnutih šaka, a on sjedi na rubu kauča, pogleda zabijenog u pod. “Znaš koliko mi znači ovaj stan. Ne mogu dijeliti svoj život, svoj mir, s tvojom mamom!”
Dario šuti. Znam da ga boli, ali meni je srce već tjednima u grlu. Svekrva, gospođa Ljubica, žena koja je uvijek imala zadnju riječ, sada želi preseliti k nama. Kaže da joj je preteško sama u kući u Dugom Selu, da joj zdravlje nije kao prije i da joj treba pomoć. Ali ja… Ja ne mogu zamisliti da više nemam gdje pobjeći od svijeta. Naših 55 kvadrata je sve što imam.
“Samo dok joj ne bude bolje,” promrmlja Dario, izbjegavajući moj pogled. “Znaš da nema nikog drugog.”
“A što je sa mnom? Zar ja nisam netko? Zar ja ne zaslužujem mir?”
Tišina. Osjećam kako mi suze naviru, ali gutam ih. Neću plakati pred njim. Neću biti ta koja popušta.
Svekrva je uvijek bila prisutna u našem životu – od dana kad smo se vjenčali, kad je komentirala moju haljinu, do svakog Božića kad bi donijela sarmu i kritizirala moj kolač. Ali ovo… Ovo je previše.
Sjećam se kad smo kupili ovaj stan. Bio je to naš san. Dario je radio prekovremeno u servisu automobila, ja sam uzimala dodatne smjene u knjižnici. Svaka pločica, svaka zavjesa – birali smo zajedno. Ovdje smo se smijali kad nam je prvi put prokišnjavao krov, svađali se oko boje zidova, mirili uz kavu na balkonu.
A sad? Sad mi prijeti da ću izgubiti sve to zbog žene koja nikad nije prihvatila da sam ja Darijev izbor.
“Ne mogu joj reći ne,” šapće Dario kasnije te noći dok ležimo okrenuti leđima jedno drugome. “Ona je moja mama.”
“A ja sam ti žena,” odgovaram tiho. “I ovo je moj dom.”
Sljedećih dana svekrva zove svaki dan. “Dušo, znaš li ti kako je meni teško? Samoća ubija. A i Dario bi mogao češće jesti kuhano…” Svaki put kad čujem njezin glas na telefonu, osjetim knedlu u grlu.
Moja mama, Senada, pokušava me utješiti: “Ma pusti ti njih! Neka Dario riješi to sa svojom mamom! Ti si mu žena, imaš pravo na svoj mir!”
Ali Dario ne rješava ništa. Samo šuti i povlači se u sebe.
Jedne večeri dolazim kući i nalazim ga kako sjedi s Ljubicom za stolom. Ona već slaže svoje tablete na našu policu u kupaonici.
“Šta radiš?” pitam, glas mi puca.
“Pa dogovorili smo se da ću ostati par dana dok ne nađem nekog da mi pomogne oko kuće,” odgovara Ljubica kao da je to najnormalnija stvar na svijetu.
Gledam Darija. On samo sliježe ramenima.
Te noći ne spavam. Čujem kako Ljubica hrče u dnevnoj sobi. Ujutro mi prigovara što nisam dovoljno posolila juhu.
Dani prolaze. Moj dom više nije moj. Ne mogu gledati seriju koju želim jer Ljubica voli turske sapunice. Ne mogu ostaviti šalicu na stolu jer ona odmah prigovara: “Kod mene doma toga nije bilo!” Dario se povukao – radi još više, dolazi kući kasno i izbjegava razgovor.
Jedne večeri pucam.
“Dosta! Ovo više nije moj život!” vičem kroz suze pred oboje.
Ljubica me gleda kao da sam poludjela. “Zar ti je teško pomoći staroj ženi? Zar nemaš srca?”
Dario šuti.
“Imam srce! Ali imam i granice! Ovo nije tvoja kuća! Ovo je moj dom!”
Odlazim kod mame na nekoliko dana. Senada me grli: “Nisi ti kriva što si poželjela svoj mir. Neka Dario odluči – ili će biti muž ili sinčić.” U meni raste bijes i tuga istovremeno.
Dario me zove svaku večer. Prvi put čujem strah u njegovom glasu: “Ne znam što da radim bez tebe… Mama pita kad ćeš se vratiti.” Ja šutim.
Nakon tjedan dana vraćam se kući – ali ovaj put s jasnim zahtjevom: “Ili ćemo postaviti granice ili ću ja otići zauvijek.” Ljubica me gleda s prijezirom, ali prvi put vidim da ni ona nije sigurna u sebe.
Dario napokon razgovara s njom – dugo i tiho iza zatvorenih vrata. Sutradan Ljubica odlazi natrag u Dugo Selo, a ja sjedim na balkonu i dišem prvi put nakon mjesec dana.
Ali nešto se promijenilo među nama troje. Povjerenje je narušeno, a rane su još svježe.
Pitam se: Je li ljubav dovoljna da preživi ovakve bitke? Gdje završava dužnost prema roditeljima, a počinje pravo na vlastiti život? Što biste vi učinili na mom mjestu?