Kad se sin vratio: Priča o oprostu i prihvaćanju
“Mama, molim te, samo me saslušaj!” Ivanov glas drhtao je dok je stajao na pragu, a iza njega djevojka spuštenih očiju, stisnutih ruku. Srce mi je lupalo kao ludo. Pet godina nisam čula njegov glas, nisam znala je li živ ili mrtav. Sjećam se kako sam ga zadnji put gledala dok je odlazio iz našeg stana u Novom Zagrebu, ljut, povrijeđen, a ja sam mu u bijesu rekla riječi koje mi i danas odzvanjaju u glavi: “Ako izađeš, nemoj se vraćati!”
Sad je stajao tu, mršaviji, s podočnjacima i pogledom čovjeka koji je previše toga vidio. Djevojka do njega bila je sitna, tamne kose, s nekom tugom u očima koja me podsjetila na mene samu kad sam ostala bez muža. Nisam znala što reći. Samo sam se pomaknula u stranu i pustila ih unutra.
“Mama, ovo je Lejla,” rekao je tiho. Djevojka je klimnula glavom. Osjetila sam kako mi se grlo steže. Lejla? Muslimansko ime. U meni su se odmah probudile stare predrasude, one koje sam naslijedila od svojih roditelja iz malog mjesta kraj Siska. Nije mi bilo drago što moj sin dovodi kući nekoga tko nije “naša”, pogotovo nakon svega što smo prošli devedesetih.
Sjeli smo za kuhinjski stol. Ivan je šutio, gledao u šalicu kave koju sam mu nespretno natočila. Lejla je nervozno vrtjela prsten na ruci. Tišina je bila gusta kao magla vani.
“Gdje si bio sve ove godine?” napokon sam upitala, glas mi je bio oštar, hladniji nego što sam željela.
Ivan je duboko uzdahnuo. “Mama, nisam mogao ostati ovdje. Sve me gušilo… posao kojeg nisam volio, očekivanja… Tvoj pritisak da budem kao tata. Otišao sam u Sarajevo s prijateljem s faksa. Tamo sam upoznao Lejlu.”
Pogledala sam djevojku ispod oka. “A ti? Što ti radiš ovdje?”
Lejla je podigla pogled. Glas joj je bio tih, ali jasan: “Moji su poginuli u ratu kad sam bila mala. Odrasla sam kod tetke u Sarajevu. Ivan mi je pomogao kad mi je bilo najteže…”
Osjetila sam kako mi srce omekšava, ali ponos i strah su bili jači. “Ali zašto ste došli ovdje? Što očekujete od mene?”
Ivan me pogledao ravno u oči prvi put otkad je došao: “Mama, nemamo gdje drugo. Izgubio sam posao, Lejla ne može dobiti papire za Hrvatsku bez moje pomoći… Trebamo te.”
U meni se vodila borba – majčinska ljubav protiv ogorčenosti i straha od nepoznatog. Sjetila sam se kako su moji roditelji gledali na mog pokojnog muža jer nije bio iz našeg sela, kako su uvijek tražili mane u njemu dok ga nisu upoznali.
Te noći nisam spavala. Slušala sam tihe šapate iz dnevne sobe gdje su spavali na kauču. Sjetila sam se Ivanovih dječjih dana – kako je uvijek bio tvrdoglav, ali i dobar prema svima. Sjetila sam se i svojih riječi – onih koje su ga otjerale od kuće.
Sljedećih dana trudila sam se biti pristojna prema Lejli, ali nisam mogla sakriti nelagodu. Susjede su već počele šaputati – tko je ta cura s maramom na glavi? Zašto moj Ivan ne može naći neku “normalnu” djevojku?
Jednog popodneva, dok smo čistile grah za ručak, Lejla mi je tiho rekla: “Znam da me ne volite. Znam da mislite da ću vam uzeti sina. Ali ja nemam nikoga svog… Samo Ivana. I samo želim biti dio obitelji.”
Te riječi su me pogodile jače nego što bih priznala. Sjetila sam se vlastite usamljenosti nakon što mi je muž poginuo na gradilištu – kako su me svi gledali sažaljivo, ali nitko nije pitao kako mi je stvarno.
Jedne večeri Ivan se vratio kasno, sav blatnjav i mokar od kiše. Lejla mu je prva potrčala u susret s ručnikom i toplim čajem. Gledala sam ih kroz vrata kuhinje – način na koji ga je pogledala bio je pun ljubavi i brige kakvu nisam vidjela ni kod jedne njegove bivše djevojke.
Počela sam polako popuštati. Jednog dana Lejla mi je ispričala svoju priču – kako su joj roditelji poginuli u granatiranju Sarajeva, kako ju je tetka odgajala s još troje djece, kako nikad nije imala svoj krevet ni miran san dok nije upoznala Ivana.
Plakala sam s njom te večeri prvi put nakon dugo vremena.
Nisam znala kako reći susjedama da mi je snaha muslimanka iz Sarajeva – bojala sam se osude, šaputanja iza leđa, ali više me nije bilo briga. Moj sin se vratio kući živ i zdrav, a ova djevojka ga voli kao što bih ja voljela da netko voli mene.
Danas sjedimo zajedno za stolom – Ivan, Lejla i ja. Ponekad još osjetim knedlu u grlu kad pomislim na sve godine izgubljene zbog ponosa i predrasuda.
Pitam se: Koliko nas još živi u sjeni prošlosti? Koliko nas propušta sreću zbog straha od onoga što će drugi reći?