Nikad nisam mislila da ću opet voljeti: Priča o drugoj šansi u kasnim godinama
“Mama, zar ti stvarno misliš da je normalno u tvojim godinama opet izlaziti na kavu s muškarcem?” Ivana je stajala nasred kuhinje, ruku prekriženih na prsima, a pogled joj je bio oštar kao nož. Osjetila sam kako mi obrazi gore, ali nisam joj mogla odgovoriti. U meni se miješala krivnja i nešto što nisam osjećala godinama – uzbuđenje.
Nakon što je moj Jura preminuo prije pet godina, život mi se pretvorio u niz istih dana: jutarnja kava uz prozor, šetnja do tržnice, povratak kući i tišina koja je odzvanjala svakim kutkom stana. Djeca su odrasla, unuci su dolazili vikendom, ali kad bi vrata za njima zalupila, ostajala sam sama sa svojim uspomenama i prazninom.
Jura je bio moj prvi i jedini. Upoznali smo se na igralištu ispred škole u Osijeku. Sjećam se kako mi je prvi put donio tulipan, jer su ruže bile preskupe. Zajedno smo prošli rat, izbjeglištvo kod rodbine u Sarajevu, povratak u razrušeni stan. Zajedno smo gradili sve ispočetka. Kad ga je bolest odnijela, mislila sam da je s njim otišao i dio mene koji zna voljeti.
Ali onda sam upoznala Ivana. Sve je počelo sasvim obično – na autobusnoj stanici dok sam čekala liniju za bolnicu. Pomogao mi je podići vrećicu s povrćem koja mi je ispala iz ruku. Imao je topli osmijeh i oči koje su me podsjetile na djetinjstvo u Slavoniji. Počeli smo razgovarati o sitnicama: vremenu, cijenama na tržnici, starim filmovima. Nisam ni primijetila kako se veselim svakom susretu.
Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam leptiriće u trbuhu. Ali onda su došli strahovi. Što će reći djeca? Što će reći susjedi? Zar nije sramota u šezdesetoj opet tražiti sreću?
“Mama, ljudi pričaju po zgradi… Kažu da si viđena s nekim muškarcem u parku. Zar ti nije neugodno?” pitala me kći Marina jedne večeri dok smo pile čaj. Pogledala sam je i prvi put osjetila ljutnju.
“Marina, cijeli život sam bila tvoja mama i Jurina žena. Zar nemam pravo biti i nešto više od toga? Zar nemam pravo opet biti sretna?”
Plakala je te noći, a plakala sam i ja. Nisam znala jesam li sebična ili hrabra.
Ivan me pozvao na izlet do Ilidže, tamo gdje su nekad išli njegovi roditelji kad su bili mladi. Sjeli smo na klupu pokraj izvora Bosne, gledali labudove i pričali o svemu što nas boli i raduje. Ispričao mi je o svojoj ženi Jasni koju je izgubio prije deset godina, o sinu koji živi u Njemačkoj i rijetko se javlja.
“Znaš, Ana,” rekao mi je tiho, “mislio sam da više nikad neću moći voljeti. Ali kad te gledam, osjećam se opet živim.”
Te riječi su me slomile i iscijelile istovremeno. Poželjela sam ga zagrliti, ali ruke su mi drhtale od nesigurnosti.
Vratila sam se kući kasno te večeri. Susjeda Ljiljana me dočekala na stubištu s podignutom obrvom.
“Ana, čujem da imaš društvo ovih dana… Samo pazi da ne završiš kao ona Mira iz trećeg kata – svi su joj okrenuli leđa kad se zaljubila u onog penzionera iz Travnika!”
Nasmiješila sam se i prošla pokraj nje bez riječi. Prvi put me nije bilo briga što drugi misle.
Ali najteže je bilo s djecom. Sin Dario me tjednima ignorirao, a unuka Petra mi je jednom rekla: “Baka, zar ti nije Jura bio dovoljan?”
Noću bih ležala budna i preispitivala svaku svoju odluku. Jesam li izdala uspomenu na Juru? Jesam li sebična što želim još malo sreće?
Ivan me čekao strpljivo. Nikad nije forsirao ništa. Samo bi mi poslao poruku: “Ako želiš prošetati ili popiti kavu, tu sam.” Polako sam mu otvarala srce.
Jednog dana odlučila sam pozvati djecu na ručak. Skuhala sam sarme po receptu moje mame iz Tuzle i napravila kolač od jabuka koji je Jura volio.
Kad su svi sjeli za stol, skupila sam hrabrost:
“Djeco, želim vam nešto reći. Znam da vam nije lako prihvatiti da imam nekoga novog u životu. Ali ja nisam prestala voljeti vašeg oca. On će uvijek biti dio mene. Samo… ne želim ostatak života provesti sama i tužna. Ivan me čini sretnom. Molim vas da to poštujete.”
Nastala je tišina koju je prekinuo Dario:
“Mama… ako si ti sretna, valjda bismo i mi trebali biti sretni zbog tebe. Samo nam treba malo vremena.”
Ivana je ustala i zagrlila me.
Prošlo je nekoliko mjeseci otkako sam prvi put priznala sebi da imam pravo na novu ljubav. Neki dan smo Ivan i ja zajedno sadili cvijeće na balkonu kad me pitao:
“Ana, jesi li ikad pomislila da ćeš opet biti zaljubljena?”
Nasmijala sam se kroz suze.
“Nikad nisam mislila da ću opet voljeti… ali sad znam da nikad nije kasno za sreću.”
Ponekad se pitam – koliko nas živi u sjeni prošlosti iz straha od onoga što će drugi reći? Zar stvarno moramo birati između uspomena i nove radosti? Što vi mislite – jesam li pogriješila što sam otvorila srce još jednom?