Između četiri zida: Sjećanja koja ne puštaju
“Mama, ne možeš više sama!” Adnanov glas para tišinu mog malog dnevnog boravka. Gledam ga preko stola, njegove ruke stisnute u šaku, oči pune brige. “Molim te, razmisli. Prodaj stan, dođi kod mene u Zagreb. Ne želim da te jednog dana pronađu samu…”
Zastajem, gutam knedlu. Ovaj stan u Sarajevu nije samo četiri zida. Ovdje sam s Mehmedom provela trideset godina, ovdje sam gledala Adnana kako pravi prve korake, ovdje sam plakala kad su granate padale, ovdje sam čekala vijesti s fronta. Svaka ogrebotina na parketu ima svoju priču.
“Adnane, ne razumiješ… Ovdje je tvoj otac umro. Ovdje si ti odrastao. Kako da sve to ostavim?”
On uzdahne, pogleda kroz prozor na sivilo sarajevske zime. “Mama, tata bi želio da budeš sretna. Ovdje si sama. Ja sam tvoj sin. Trebaš mi.”
Sjećanja naviru poput lavine. Prvi put kad sam Mehmeda vidjela na tramvajskoj stanici kod Baščaršije, smijeh dok smo zajedno bojali zidove ovog stana, miris njegove kave svako jutro… A onda rat. Onaj dan kad nije došao kući. Policajac na vratima, hladan pogled, riječi koje su mi zaledile srce: “Vaš muž je poginuo na Grbavici.” Nisam ni plakala tada – samo sam stajala, ukočena, držeći Adnana za ruku.
Godinama sam živjela za sina. Sve što sam imala uložila sam u njega – da završi fakultet, da ode iz ovog grada koji me podsjeća na sve što sam izgubila. Kad je dobio posao u Zagrebu, bila sam ponosna i tužna istovremeno. Otišao je, ali ja sam ostala – kao čuvarica prošlosti.
Sada me traži da napustim sve što poznajem. Da prodam stan koji je jedino što imam od Mehmeda. Da spakujem uspomene u kutije i krenem ispočetka.
Noći su najgore. Ležim budna i slušam kako vjetar šiba prozore. U glavi mi odzvanjaju riječi moje sestre Mirele: “Znaš li koliko žena našeg godišta živi same? Djeca odu, muževi odu… A mi ostanemo s uspomenama i praznim tanjurima.” Sjetim se kako je ona prije dvije godine otišla kod kćeri u Split – i još uvijek mi se žali da joj nedostaje njen mali stan u Tuzli.
Jednog jutra, dok pijem kavu gledajući kroz prozor na Trebević, odlučujem obići stan još jednom kao da ga vidim prvi put. U dnevnoj sobi stoji stara komoda koju je Mehmed sam popravljao nakon rata. Na polici su slike: Adnan s diplomom, Mehmed u vojnoj uniformi, ja i on na moru kod Neuma.
Zvoni mobitel. Adnan opet zove.
“Mama? Jesi li razmislila?”
“Jesam… Ali ne znam mogu li to. Ovdje je sve moje.” Glas mi drhti.
“Mama, ja te trebam ovdje. Imam osjećaj da gubim i tebe ako ostaneš tamo.”
Tišina. Osjećam kako mi srce lupa kao da će iskočiti iz grudi.
“Adnane… Bojim se. Bojim se da ću izgubiti sve što jesam ako odem.”
“Nećeš izgubiti ništa što je važno. Sve što voliš nosiš sa sobom – u sebi.”
Suze mi klize niz lice. Zatvaram oči i osjećam Mehmedovu ruku na svom ramenu – ili je to samo sjećanje?
Te večeri sjedim za stolom i pišem pismo Mehmedu. Zvuči glupo, ali pomaže.
“Dragi Mehmede,
Zovu me da krenem dalje. Bojim se da ću te ostaviti iza sebe ako odem iz ovog stana. Ali možda si ti već odavno sa mnom – gdje god bila…”
Sljedećih dana pakujem kutije – jednu po jednu. Svaka stvar ima svoju priču: šal koji mi je mama plela kad sam bila trudna; Adnanova prva igračka; Mehmedova stara kapa koju nikad nije bacio.
Mirela dolazi pomoći.
“Znaš,” kaže dok slaže knjige u kutiju, “nije dom ono što imaš oko sebe nego ono što nosiš u srcu.”
Smijem se kroz suze.
Dan odlaska dolazi prebrzo. Adnan dolazi po mene autom iz Zagreba. Gledam posljednji put stan – prazan, ali pun sjećanja.
Na vratima zastajem.
“Mehmede, idem dalje… ali ti ideš sa mnom.” Šapćem tiho.
U autu Adnan me drži za ruku cijelim putem do Zagreba.
Sada sjedim u njegovom stanu, gledam kroz prozor na neko drugo nebo i pitam se: Jesam li izdala prošlost ili sam joj dala novo mjesto u svom srcu? Može li čovjek ikada zaista ostaviti dom iza sebe?