Između tišine i vriska: Moj život u sjeni Davorove kontrole

“Opet nisi skuhala kafu kako treba!” Davorov glas odjeknuo je kroz stan, a šalica je tresnula o stol. Osjetila sam kako mi se ruke tresu dok sam skupljala razliveno mlijeko. Pogledala sam prema vratima dječje sobe, nadajući se da Sara i Luka nisu čuli. Ali znala sam da jesu. Uvijek su čuli.

Nekad sam vjerovala da je ljubav dovoljna. Kad smo Davor i ja počeli izlaziti, bio je šarmantan, duhovit, uvijek spreman pomoći. Moja mama, Jasna, govorila je: “Ivana, pazi se tih što previše obećavaju.” Nisam slušala. Zaljubila sam se u njegov osmijeh, u priče o boljem životu. Vjenčali smo se u maloj crkvi u Travniku, a ja sam sanjala o obitelji punoj smijeha.

Prvi znakovi došli su tiho. “Zašto si toliko dugo na kavi s prijateljicama? Kome šalješ poruke?” U početku sam mislila da je to ljubomora iz ljubavi. Onda su došle zabrane: “Ne trebaš raditi, ja ću zaraditi dovoljno za nas.” Pristala sam, misleći da je to privremeno. Ali posao nikad nije došao. Davor je radio povremeno na građevini, a novac je nestajao brže nego što je dolazio. Počeo je piti.

“Mama, zašto tata viče?” pitala me Sara jedne noći dok sam joj pokušavala pročitati bajku. Nisam znala što da kažem. “Tata je umoran, dušo.” Lagala sam i sebi i njoj.

Moja sestra Marina dolazila je rijetko jer joj Davor nije dopuštao. “Ona ti puni glavu glupostima!” vikao bi kad bih spomenula njezino ime. Jednom mi je šapnula dok smo stajale na balkonu: “Ivana, moraš nešto poduzeti. Ovo nije život.”

Ali kako? Nisam imala svoj novac. Nisam imala kome otići. Mama je bila bolesna, otac davno mrtav. Davorova majka, gospođa Ljubica, uvijek bi me gledala ispod oka: “Ti si kriva što mu nije dobro u životu!”

Godine su prolazile u istoj rutini: strah od svakog njegovog povratka kući, šaptanje s djecom, lažni osmijesi pred susjedima. Jednom sam pokušala razgovarati s njim: “Davor, moramo razgovarati o djeci…” Prekinuo me: “Šuti! Ti ništa ne znaš! Sve što imaš duguješ meni!”

Sjećam se jedne zime kad smo ostali bez drva za grijanje. Djeca su spavala u jaknama, a ja sam molila susjedu Nadu da nam posudi novac. Davor je saznao i napravio scenu pred cijelim ulazom: “Ne trebaš ti nikoga moliti! Ja sam muškarac ove kuće!” Te noći nisam spavala.

Najgore su bile tišine nakon svađa. Dani kad bi me ignorirao, kad bi djeca gledala u mene tražeći odgovore koje nisam imala. Počela sam gubiti kosu od stresa. Srce mi je stalno lupalo kao da će iskočiti.

Jednog dana Sara je došla iz škole uplakana. “Mama, učiteljica kaže da moramo donijeti novac za izlet…” Nisam imala ni marke u novčaniku. Davor je sve potrošio na kladionicu. Tada sam prvi put pomislila: ako ne odem sada, nikad neću.

Te večeri čekala sam da zaspi. Uzela sam mobitel i poslala poruku Marini: “Pomozi mi. Moram otići.” Odgovorila je odmah: “Dođi kod mene. Sve ćemo riješiti.”

Sljedeće jutro spakirala sam najosnovnije stvari za djecu i mene. Srce mi je tuklo kao ludo dok sam izlazila iz stana. Luka me držao za ruku i pitao: “Mama, idemo li zauvijek?” Nisam znala odgovoriti.

Marina nas je dočekala raširenih ruku. Plakale smo obje dok su djeca sjedila na tepihu i gledala crtiće kao da se ništa ne događa. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam miris kave bez straha.

Davor je poludio kad je shvatio da nas nema. Zvao je, prijetio, dolazio pred Marininu zgradu. Prijavila sam ga policiji, ali znate kako to ide kod nas – sve dok ne bude krvi, nitko ništa ne poduzima ozbiljno.

Počela sam tražiti posao. Bilo je teško – tko će zaposliti ženu s dvoje male djece i bez iskustva? Ali nisam odustajala. Prijateljica iz škole ponudila mi je čišćenje u jednom uredu u Sarajevu. Prvi put nakon godina zaradila sam svoj novac.

Djeca su polako počela živjeti bez straha. Sara se upisala na folklor, Luka na nogomet. Ja sam svaku večer plakala od umora i sreće što smo slobodni.

Davor nas još uvijek pokušava kontrolirati – šalje poruke, prijeti sudom zbog djece, širi laži po selu da sam ga napustila zbog drugog muškarca. Ali više me nije strah.

Ponekad se pitam jesam li trebala ranije otići ili ostati zbog djece još koju godinu? Je li moguće ikada zacijeliti nakon svega ovoga? Kako vi odlučujete kada je dosta?