Kad krv nije gušća od zidova: Moj brat, moj cimer, moj neprijatelj?

“Ne mogu vjerovati da si opet zaboravio zaključati vrata!” viknuo sam kroz hodnik, dok su mi ruke drhtale od bijesa i hladnoće. Ivan je sjedio na kauču, bosa stopala podvijena ispod sebe, gledao je televiziju kao da ga se ništa ne tiče. “Ma daj, Dario, prestani. Nije kraj svijeta. Tko bi nam ovdje uopće provalio?” odgovorio je ravnodušno, ne skidajući pogled s ekrana.

U tom trenutku, osjetio sam kako mi se grlo steže. Nije bilo samo do vrata. Bio je to samo još jedan povod da iz mene provali sve ono što sam godinama gutao – ljutnju, razočaranje, osjećaj izdaje. Ivan je moj brat. Moj mlađi brat. Onaj kojeg sam štitio kad su ga klinci iz kvarta zadirkivali zbog govora. Onaj koji me ostavio na cjedilu kad nam je otac otišao i kad sam ja morao biti taj koji će sve držati na okupu.

Ali te zime, kad nam je baka Milica ležala na samrti u bolnici na Rebru, obećao sam joj nešto što nisam bio siguran da mogu ispuniti. “Dario, primi Ivana k sebi. On nema nikog svog. Oprosti mu…” šaptala je dok su joj oči već bile mutne od boli i lijekova. Klimnuo sam glavom, a u sebi vrištao.

Prva noć s Ivanom pod istim krovom bila je tiha kao grob. Sjedili smo za stolom, jeli juhu iz vrećice i izbjegavali poglede. “Kako je bilo na poslu?” pitao sam više iz pristojnosti nego iz stvarnog interesa. “Isto kao i jučer. Šef viče, kolege šute. Znaš već…” odgovorio je kratko.

Tjedni su prolazili, a napetost među nama rasla je poput snijega na prozorskim daskama. Ivan je kasnio s plaćanjem režija, ostavljao nered u kuhinji, dovodio prijatelje bez pitanja. Ali najviše me boljelo što nikad nije pitao kako sam ja. Kao da sam mu samo usputna stanica, privremeni smještaj dok ne pronađe nešto bolje.

Jedne večeri, dok sam pokušavao zaspati uz zvukove njegovog smijeha iz dnevne sobe, sjetio sam se djetinjstva u Sarajevu. Kako smo trčali niz brdo prema Milicinom stanu, miris pite i zvuk bakinih papuča po parketu. Tada smo bili nerazdvojni. Što se dogodilo s nama?

“Znaš li ti koliko me boli ovo sve?” izletjelo mi je jednog jutra dok smo pili kavu u tišini. Ivan me pogledao zbunjeno. “Što te boli? Što si mi dao krov nad glavom? Pa nisi morao…”

“Nisam morao? Obećao sam baki! Ali ti… Ti si uvijek bio sebičan! Kad je mama plakala zbog tate, ti si nestao s društvom! Kad sam ja radio dva posla da platim stanarinu, ti si putovao po festivalima! Nikad nisi pitao kako sam ja!”

Ivan je ustao naglo, šalica mu je ispala iz ruke i razbila se o pločice. “Ti misliš da meni nije bilo teško? Da nisam bježao jer nisam znao kako pomoći? Da nisam svaku noć mislio na to kako si ti bolji brat od mene? Ali nikad mi nisi dao priliku! Uvijek si bio taj koji zna bolje!”

Tišina koja je uslijedila bila je teža od svih naših svađa. Gledali smo se kao stranci.

Te večeri nisam mogao spavati. Slušao sam kako Ivan diše u drugoj sobi i pitao se gdje smo pogriješili. Je li moguće da krv nije dovoljna da nas spoji? Da zidovi koje smo podigli među sobom budu jači od svega što nas veže?

Sljedećih dana pokušali smo razgovarati bez vikanja. Prvi put nakon dugo vremena Ivan mi je ispričao o svom strahu od samoće, o tome kako ga je sram što nije uspio završiti fakultet, o tome kako mu fali mama i kako se boji budućnosti u zemlji gdje ni posao ni ljubav nisu sigurni.

Počeo sam ga gledati drugim očima. Vidio sam u njemu dječaka kojeg sam nekad štitio, ali i muškarca koji nosi svoje rane. Počeli smo zajedno kuhati večere, gledati stare slike iz Sarajeva, smijati se uspomenama na baku Milicu.

Ali nije sve išlo glatko. Jedne subote Ivan nije došao kući cijelu noć. Mobitel mu je bio isključen. Proveo sam sate brinući se i ljuteći se istovremeno. Kad se napokon pojavio, pijan i uplakan, priznao mi je da ga je bivša djevojka izbacila iz stana i da nema kamo.

Tada sam shvatio – možda obitelj nije uvijek ono što želimo da bude, ali ponekad smo jedni drugima sve što imamo.

Danas još uvijek živimo zajedno. Nije savršeno – svađamo se oko sitnica, ali više ne bježimo od razgovora. Naučili smo praštati i tražiti oprost.

Ponekad se pitam: Jesmo li mi braća zato što dijelimo krv ili zato što biramo ostati zajedno kad je najteže? Može li ljubav pobijediti zidove koje sami gradimo?