Poprvé zamilovana nakon pedesete: Moj put kroz osudu, samoću i vlastitu porodicu

“Jana, jesi li ti normalna? U tvojim godinama tražiti ljubav? Zar ti nije dosta što si baka?” – riječi moje sestre Mirele odzvanjale su mi u glavi dok sam zurila kroz prozor svoje male kuhinje u Sarajevu. Kiša je neumorno lupkala po staklu, a ja sam osjećala kako mi srce lupa brže nego ikad prije. Nisam joj znala odgovoriti. Nisam znala ni sebi objasniti zašto mi je, nakon svih tih godina, baš sada postalo važno osjetiti nešto više od rutine, od svakodnevnog kuhanja za unuke i gledanja turskih serija.

Sve je počelo prošle jeseni, kad sam na tečaju slikanja u Domu kulture upoznala Daria. Bio je iz Mostara, razveden, s toplim osmijehom i rukama koje su uvijek bile umrljane bojom. Prvi put kad mi je prišao, donio mi je šalicu kave i rekao: “Jana, tvoje slike imaju dušu. Kao da si ih slikala srcem koje još uvijek zna voljeti.” Osjetila sam kako mi obrazi gore, kao da imam šesnaest, a ne pedeset i tri.

Nisam odmah priznala ni sebi koliko mi znači svaki njegov pogled, svaka šala koju bi mi dobacio dok smo zajedno čistili kistove. Ali kad me pozvao na izložbu u galeriju na Baščaršiji, srce mi je preskočilo. Pristala sam, iako sam znala da će moja kćer Ivana imati nešto za reći.

“Mama, pa što ćeš ti s nekim muškarcem? Zar ti nije dosta što si nas odgojila? Što će reći ljudi?” – vikala je Ivana kad sam joj priznala da sam bila na večeri s Dariom. “Ljudi uvijek pričaju, ali ja više ne mogu živjeti samo za druge!” – izletjelo mi je prije nego što sam stigla razmisliti.

Te noći nisam spavala. Sjećanja su navirala: moj pokojni muž Zoran, godine tišine i navike, život koji je bio siguran ali nikad strastven. Uvijek sam bila dobra supruga, majka, kasnije baka. Ali nikad nisam bila svoja. Nikad nisam bila zaljubljena tako da me boli stomak od uzbuđenja.

Dario me zvao svaki dan. Ponekad samo da pita kako sam, ponekad da mi pročita stihove koje je napisao. “Jana, znaš li da si ti moj najdraži model?” – šalio se dok sam mu pozirala za portret. Smijali smo se kao djeca. Počela sam se osjećati živo prvi put nakon mnogo godina.

Ali obitelj nije popuštala. Moja sestra Mirela je dolazila svaki drugi dan s novim tračevima iz komšiluka: “Kažu ljudi da si poludjela. Da te on samo koristi!” Moja unuka Lana me gledala zbunjeno: “Bako, zašto si stalno nasmijana?”

Jedne večeri Dario me pozvao kod sebe u Mostar. Srce mi je tuklo kao ludo dok sam pakirala torbu. Ivana me uhvatila na vratima: “Ako odeš, nemoj se vraćati!” Pogledala sam je u oči i prvi put u životu rekla: “Ivana, ja te volim najviše na svijetu, ali moram pokušati biti sretna. Ako ne sada, kad onda?”

Mostar me dočekao mirisom kiše i zvukom gitare iz Darijevog stana. Proveli smo vikend pričajući o svemu što smo propustili u životu – on o svojoj propaloj ljubavi, ja o godinama šutnje i žrtvovanja. Prvi put me poljubio na mostu dok su ispod nas prolazili turisti i galebovi letjeli iznad Neretve.

Kad sam se vratila u Sarajevo, dočekala me tišina. Ivana nije govorila sa mnom danima. Mirela je prestala dolaziti. Osjećala sam se kao izdajica vlastite obitelji. Ali svaki dan bih našla poruku od Darija: “Jana, ne odustaj od sebe. Ljubav nema rok trajanja.”

Počela sam slikati portrete žena koje su kasno pronašle sreću – svaka slika bila je moj vapaj za razumijevanjem. Na prvoj izložbi došla je samo Lana. Držala me za ruku i šapnula: “Bako, tvoje slike su sretne kao ti.” Suze su mi potekle niz lice.

Prošlo je nekoliko mjeseci. Ivana mi se polako počela javljati – prvo porukama o Lani, zatim pitanjima o zdravlju. Jednom me pitala: “Mama, jesi li stvarno sretna?” Pogledala sam je i rekla: “Jesam, Ivana. Prvi put u životu osjećam da živim za sebe.”

Dario i ja još uvijek nismo zajedno svaki dan – on ima svoj život u Mostaru, ja svoj u Sarajevu. Ali svaki susret nam je dragocjen. Ponekad sjedimo na klupi ispod stare lipe i šutimo satima.

Još uvijek osjećam težinu pogleda susjeda i šapat žena iz komšiluka kad prolazim ulicom. Ali više ne spuštam glavu.

Pitam se često: Zar žena nema pravo na ljubav bez obzira na godine? Zar sreća mora imati rok trajanja? Možda će mi netko od vas odgovoriti.