Nisam samo baka: Moj život između žrtve i tišine

“Ljubice, možeš li danas opet pokupiti Lejlu i Tarika iz škole? Ja imam smjenu do kasno, a Amar mora na sastanak.” Glas moje snahe Mirele odzvanjao je kroz slušalicu, a ja sam, kao i uvijek, samo tiho uzdahnula i rekla: “Naravno, dijete, nema problema.”

Nisam joj rekla da me već treći dan zaredom bole leđa, niti da sam planirala otići kod doktorice zbog onog čudnog pritiska u grudima. Nisam joj rekla ni da sam sinoć do kasno plakala jer me iznenada preplavila tuga – ona stara, poznata tuga koju osjećam otkako sam ostala udovica. Nisam joj rekla ništa od toga. Jer, što bi to promijenilo? U ovoj kući, u ovom životu, moje potrebe su uvijek bile na zadnjem mjestu.

Prije dvije godine, kad su me Amar i Mirela zamolili da im pomognem dok se ne snađu s novim poslovima, osjećala sam se korisno. Bila sam ponosna što mogu biti tu za njih, što mogu biti baka koja pomaže. “Samo nekoliko tjedana, mama, dok se ne organiziramo,” rekao je Amar tada. Tih nekoliko tjedana pretvorilo se u mjesece, a mjeseci u godine. Danas više ne brojim dane. Moj život se pretvorio u rutinu: ustajem rano, pravim doručak za unuke, vodim ih u školu, čekam ih ispred škole, kuham ručak, pomažem s domaćom zadaćom. Navečer sjedim sama u svojoj sobi i gledam kroz prozor.

Ponekad mi se čini da sam postala nevidljiva. Kad dođu kući s posla, Amar i Mirela su umorni. Razgovaraju o poslu, o računima, o problemima koje ja ne razumijem. Ponekad mi se učini da im smetam. “Mama, možeš li malo pripaziti na djecu dok mi završimo ovo?” ili “Ljubice, možeš li skuhati nešto lagano za večeru?” Sve više mojih rečenica počinje s “mogu li” ili “možeš li” – ali nikad s “želim” ili “trebam”.

Jedne večeri, dok sam slagala veš u tišini dnevne sobe, čula sam kako Mirela šapće Amaru: “Tvoja mama je opet zaboravila kupiti mlijeko. Moramo joj reći da više pazi.” Osjetila sam kako mi srce preskače. Nisam zaboravila – samo nisam stigla jer sam čekala Tarika kod zubara sat vremena duže nego što smo planirali. Ali nisam rekla ništa. Samo sam nastavila slagati veš i gutati knedlu u grlu.

Moja prijateljica Zlata me jednom pitala: “Ljubice, kad si zadnji put bila kod frizera? Kad si zadnji put sjela na kavu s nekim?” Nisam znala odgovoriti. Zlata je udovica kao i ja, ali njezina djeca žive u Njemačkoj. Ponekad joj zavidim na toj slobodi – na mogućnosti da sama odlučuje o svom vremenu. Ali onda se sjetim svojih unuka i pomislim: možda bih bila još usamljenija bez njih.

Ali usamljenost ne nestaje ni ovako. Samo je drugačija – tiha i podmukla. U kući punoj ljudi osjećam se kao duh. Svi očekuju da budem tu, ali nitko ne pita kako sam. Jednom sam pokušala reći Amaru da bih voljela otići na izlet s penzionerima iz udruge. Pogledao me zbunjeno: “Ali mama, tko će pokupiti djecu iz škole?” I tako sam odustala.

Najgore su nedjelje. Nekad smo svi zajedno išli na izlete ili ručkove kod rodbine. Sada svatko ima svoje planove. Djeca su na mobitelima ili kod prijatelja, Amar i Mirela gledaju serije ili spavaju poslije ručka. Ja sjedim za stolom i gledam stare fotografije – onu na kojoj se smijem s mužem na moru u Makarskoj, onu kad je Amar bio mali i kad smo zajedno slagali puzzle na podu dnevne sobe.

Jedne večeri skupila sam hrabrost i upitala Mirelu: “Mogu li vas zamoliti da mi jedan vikend date slobodno? Voljela bih otići do Zlate na selo.” Pogledala me iznenađeno: “Ali Ljubice, znaš da nam je vikend jedina prilika da malo odmorimo… Možeš li možda drugi put?”

Te noći nisam mogla spavati. Gledala sam u strop i pitala se: gdje sam nestala? Jesam li još uvijek ona žena koja je voljela plesati na svadbama, koja je znala ispričati najbolju šalu na fešti? Ili sam sada samo baka na poziv – uvijek dostupna, uvijek spremna pomoći, ali nikad dovoljno važna da netko pita što ja želim?

Ponekad sanjam svog muža Mustafu. U snu me pita: “Ljubice, jesi li sretna?” I svaki put mu ne znam odgovoriti.

Jutros sam opet pokupila Lejlu i Tarika iz škole. Lejla me zagrlila i šapnula: “Bako, volim te najviše na svijetu.” Osjetila sam toplinu oko srca – možda je to dovoljno za danas.

Ali pitam vas – gdje završava ljubav prema porodici, a gdje počinje gubitak sebe? Jesam li sebična ako poželim nešto samo za sebe?