Kad prošlost ne želi nestati: Kako je nova djevojka mog bivšeg muža promijenila moj život
“Ne možeš ga uzeti ovaj vikend, Ivana. Ana misli da bi bilo bolje da Luka ostane s nama,” rekao je Damir, izbjegavajući moj pogled dok smo stajali ispred njegove zgrade. Srce mi je lupalo kao ludo, a ruke su mi drhtale od bijesa i nemoći. Luka je stajao iza mene, zbunjen, gledajući čas mene, čas svog oca.
“Damire, dogovorili smo se. Sud je odredio da Luka ovaj vikend bude kod mene. Ne možeš to samo tako promijeniti jer tvoja nova djevojka tako želi!” glas mi je podrhtavao, ali nisam htjela pokazati koliko me boli njegova ravnodušnost.
Damir je uzdahnuo, pogledao prema prozoru gdje je Ana stajala i promatrala nas. “Ivana, molim te, ne pravi scenu. Ana misli da nije dobro za Luku da stalno mijenja kuće. Ona… ona se brine za njega.”
Osjetila sam kako mi se suze skupljaju u očima, ali nisam im dala da poteku. Nisam mogla vjerovati da Damir dopušta Ani da odlučuje o našem sinu. Prije nje, sve smo rješavali mirno, zbog Luke. Sad je sve bilo drugačije.
Ana se pojavila u našem životu prije godinu dana. U početku sam bila sretna što Damir ima nekoga tko ga usrećuje. Nadala sam se da će to donijeti stabilnost i Luki i meni. Ali ubrzo sam shvatila da Ana nije osoba kakvom se prikazivala. Počela je slati poruke Damiru dok je Luka bio kod mene: “Jesi li siguran da je Ivana dovoljno odgovorna? Znaš da djeca često pate nakon razvoda… Možda bi Luka trebao više vremena provoditi s nama.”
Damir je postajao sve udaljeniji. Njegova majka, gospođa Marija, koja me uvijek podržavala, odjednom je prestala zvati. Na rođendan mog sina nisam bila pozvana na proslavu kod njih. “Ana misli da bi bilo neugodno,” opravdavao se Damir.
Jedne večeri, dok sam sjedila sama u stanu i gledala Lukine crteže na frižideru, zazvonio je mobitel. Bila je to moja sestra Sanja.
“Ivana, jesi li dobro? Čula sam od Mirele da te Damir opet izigrao s Lukom. Moraš nešto poduzeti!”
“Ne znam što više mogu, Sanja… Osjećam se kao gost u vlastitom životu. Kao da mi netko polako oduzima sina,” prošaptala sam.
Sanja je šutjela nekoliko trenutaka pa odlučno rekla: “Ne smiješ odustati! Luka te treba. Ako treba, idi na sud!”
Nisam spavala cijelu noć. Razmišljala sam o svemu što sam prošla s Damirom – od studentskih dana u Zagrebu, preko zajedničkog života u Sarajevu gdje smo radili nekoliko godina, do povratka u Rijeku kad se Luka rodio. Sve sam žrtvovala za obitelj. Sad me netko tko me jedva poznaje pokušava izbrisati iz života vlastitog djeteta.
Sljedećih tjedana situacija se pogoršavala. Ana je počela dolaziti po Luku u školu bez da me obavijesti. Jednom ga nije vratila na vrijeme i nisam znala gdje je satima. Zvala sam Damira, ali nije odgovarao. Kad su se napokon pojavili, Ana mi je hladno rekla: “Luka je sretan s nama. Trebala bi biti zahvalna što ima još jednu osobu koja ga voli.”
Te noći sam odlučila – neću dopustiti da me slome. Dogovorila sam sastanak sa socijalnom radnicom i odvjetnicom. Ispričala sam im sve: poruke, uskraćivanje viđanja, manipulacije. Odvjetnica mi je rekla: “Nažalost, ovakve situacije su česte kod nas. Ali imate pravo boriti se za svoje dijete.”
Počela sam voditi dnevnik svega što se događalo – svaki put kad nisam smjela vidjeti Luku, svaku poruku koju mi je Ana poslala, svaki razgovor s Damirom koji je završio svađom ili šutnjom.
Jednog dana Luka mi je tiho rekao dok smo šetali Korzom: “Mama, Ana kaže da ti nisi dobra mama jer puno radiš… Je li to istina?” Osjetila sam kako mi se srce slama na tisuću komadića.
Kleknula sam ispred njega i zagrlila ga: “Ljubavi, ja radim da bismo ti i ja imali sve što nam treba. Volim te najviše na svijetu i uvijek ću biti tu za tebe.” Luka me pogledao svojim velikim smeđim očima i šapnuo: “Znam, mama.”
Borba na sudu trajala je mjesecima. Damir je bio zbunjen, pod Aninim utjecajem, a njegova obitelj me izbjegavala kao da sam neprijatelj. U sudnici sam prvi put vidjela Anu kako sjedi iza Damira i šapće mu nešto na uho svaki put kad bih govorila.
Na kraju, sudac je presudio u moju korist – Luka će provoditi vrijeme s oba roditelja prema dogovoru koji smo imali prije Aninog dolaska u naš život. Kad smo izašli iz sudnice, Ana me pogledala s prijezirom i prošaptala: “Ovo nije gotovo.”
Ali ja sam znala – borila sam se za svoje dijete i nisam odustala.
Ponekad se pitam: Koliko daleko ljudi mogu ići iz ljubomore ili straha? I koliko snage treba jednoj majci da ostane uspravna kad joj pokušavaju oduzeti ono najvrijednije? Što biste vi učinili na mom mjestu?