Između Dvije Želje: Ta Novogodišnja Noć Kad Se Sve Promijenilo
“Ne mogu više, Ivane!” povikala sam, tresući se dok su mi ruke još bile mokre od suđa. Zvuk čaša i smijeha iz dnevnog boravka parao je tišinu kuhinje. Ivan je stajao na vratima, s osmijehom koji je pokušavao prikriti nervozu. “Ma hajde, Ana, pa Nova godina je! Svi su tu, nemoj kvariti atmosferu.” U tom trenutku, osjećala sam se kao da sam nevidljiva u vlastitoj kući.
Moja sestra Marija i njezin muž Dario već su se smijali s Ivanovim prijateljima, a djeca su trčkarala oko stola. Svi su očekivali veselje, a ja sam samo željela mir. Već danima sam molila Ivana da ove godine Novu godinu provedemo sami, tiho, možda uz film i čašu vina. Ali on je inzistirao na velikoj fešti, kao da će ga to spasiti od svakodnevnih briga koje nas pritišću otkad je ostao bez posla.
“Ana, molim te, ne sada,” šapnuo je kroz zube. “Gosti će primijetiti.”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. Nisam željela biti ta koja kvari zabavu, ali nisam više mogla podnijeti osjećaj da me nitko ne čuje. “Ivane, kad ćeš ti mene čuti? Kad ćeš shvatiti da i ja nešto želim?”
On je samo odmahnuo rukom i vratio se gostima, ostavljajući me samu među prljavim tanjurima i vlastitim mislima. Sjetila sam se prošle godine, kad smo još imali novca i kad su svi govorili kako smo savršen par. Tada sam još vjerovala da će nas ljubav izvući iz svega.
Kasnije te večeri, dok su svi odbrojavali sekunde do ponoći, ja sam sjedila na balkonu, gledajući vatromet iznad Zagreba. Marija mi se pridružila, noseći dvije čaše vina.
“Znaš,” rekla je tiho, “i meni je ponekad svega dosta. Ali što ćemo? Djeca, krediti… Sve nas to melje.” Pogledala me s tugom koju nisam primjećivala godinama. “Sjećaš se kad smo sanjale o putovanju u Pariz? Sad sanjam o tome da prespavam cijelu noć bez da me netko probudi.”
Obje smo se nasmijale kroz suze. U tom trenutku shvatila sam koliko nas je život promijenio. Nismo više one djevojke koje su vjerovale da će ljubav riješiti sve probleme.
Kad sam se vratila unutra, Ivan je već bio pripit, grlio je Darija i pjevao “Moja domovina” s ostatkom društva. Pogledao me preko sobe i namignuo, kao da me poziva da mu se pridružim u toj lažnoj sreći. Nisam mogla. Osjećala sam se izdano – ne samo od njega, nego i od same sebe jer sam pristala na život koji nisam željela.
Nakon što su gosti otišli, Ivan je došao do mene u kuhinji. “Znam da si ljuta,” rekao je tiho. “Ali ovo mi je trebalo. Samo večeras…”
“A meni? Što meni treba?” upitala sam ga kroz suze.
Zagrlio me nespretno, kao stranca kojeg pokušava utješiti. “Ne znam više kako da ti pomognem, Ana. Sve mi se raspada pod rukama.”
Te riječi su me pogodile dublje nego što sam očekivala. Prvi put sam vidjela njegov strah – ne od mene, nego od života koji ga melje jednako kao i mene.
Sljedećih dana šutjeli smo jedno pored drugoga. Djeca su primijetila napetost; naš sin Luka pitao me zašto tata više ne ide na posao. Nisam znala što reći.
Jedne večeri, dok su djeca spavala, sjeli smo za kuhinjski stol. “Ivane,” počela sam tiho, “ne možemo ovako dalje. Ili ćemo naučiti slušati jedno drugo ili ćemo se izgubiti.” On je šutio dugo, gledajući u svoje ruke.
“Bojim se da te gubim,” rekao je napokon.
“I ja tebe,” priznala sam.
Te noći nismo pronašli rješenje, ali prvi put nakon dugo vremena razgovarali smo iskreno. Priznali smo si strahove: on od neuspjeha, ja od toga da nestanem u tuđim željama.
Prošlo je nekoliko mjeseci otkako smo počeli učiti kako biti tim – ne savršen par s naslovnice, nego dvoje ljudi koji pokušavaju preživjeti zajedno. Još uvijek imamo loše dane; još uvijek ponekad poželim pobjeći negdje gdje me nitko ne zna. Ali sada barem znam da nisam sama u toj borbi.
Ponekad se pitam: koliko kompromisa vrijedi napraviti zbog ljubavi? I gdje je granica između zajedništva i gubitka sebe? Možda vi znate odgovor bolje od mene.