Suze na obali Jadrana: Ispovijest jedne snahe
“Ivana, jesi li ti stvarno mislila da ćeš ovako obući na večeru?” – glas tete Ankice presjekao je tišinu auta dok smo se spuštali prema Makarskoj. Pogledala sam prema Damirovom profilu, ali on je zurio kroz prozor, kao da ga se sve to ne tiče. U rukama sam stiskala rub haljine, osjećajući kako mi obrazi gore od srama i bijesa.
“Možda bih mogla presvući nešto drugo…” promrmljala sam, više sebi nego njima. U meni je tutnjala oluja. Nisam znala što me više boli – njezina kritika ili Damirova šutnja. Godinama sam sanjala o obitelji, o ljetima na moru, o zajedništvu. A sada, na pragu tridesete, osjećala sam se kao uljez u vlastitom životu.
Teta Ankica nastavila je: “Znaš, u našoj obitelji uvijek se znalo tko što radi i kako se ponaša. Nije red da snaha bude upadljiva. Damir, reci joj ti!”
Damir je samo slegnuo ramenima. “Ma pusti, mama… Ivana zna što radi.”
Ali nije znao. Nitko nije znao koliko me boli ta svakodnevna borba za malo prostora, za malo poštovanja. Otkad smo se vjenčali, živjeli smo s njegovim roditeljima u Splitu. Svako jutro miris kave i zvuk Ankice kako otvara prozor podsjećali su me da nisam domaćica u vlastitoj kući. Svaka moja odluka – od toga što ću obući do toga kako ću začiniti juhu – bila je pod povećalom.
Na plaži sam gledala druge obitelji. Smijali su se, djeca su trčala po plićaku, a ja sam sjedila pod suncobranom, osjećajući se kao da gledam tuđi film. Damir je igrao picigin s rođakom Ivanom i susjedom Marinom. Teta Ankica je sjedila do mene i šaptala: “Vidiš li kako Marina pazi na djecu? Tako treba žena biti – brižna, skromna, uvijek uz muža.”
“A što ako žena želi nešto više?” izletjelo mi je prije nego što sam stigla zaustaviti misli.
Pogledala me ispod naočala. “Vi mlade ste sve iste. Samo mislite na sebe. Zato brakovi danas ne traju.”
Te noći nisam mogla spavati. Damir je ležao okrenut leđima. Tiho sam ga upitala: “Jesi li sretan ovako? Jesi li ikad razmišljao kako je meni?”
Okrenuo se i uzdahnuo: “Ivana, znaš kakva je mama. Neće se promijeniti. Lakše nam je da joj popustimo nego da stalno ratujemo.”
“A gdje sam tu ja? Gdje su moji snovi? Moja želja da budem svoja?”
Nije odgovorio.
Sljedećeg dana teta Ankica je predložila izlet do Biokova. Vozili smo se serpentinama, a meni je srce tuklo kao ludo. Na vidikovcu sam stajala sama, gledala more i planine, osjećajući se istovremeno sitno i snažno.
Pridružila mi se prijateljica iz djetinjstva, Sanja, koja živi u Zagrebu i slučajno je bila na odmoru u blizini.
“Ivana! Pa gdje si nestala? Kako si?”
Pogledala sam je i oči su mi se napunile suzama.
“Ne znam više tko sam, Sanja… Osjećam se kao gost u vlastitom životu. Sve što napravim nije dovoljno dobro. Svekrva me gleda kao prijetnju, Damir šuti… Ponekad poželim samo nestati.”
Sanja me zagrlila: “Znaš što? Nisi sama. I ja sam prošla kroz to s Markovom mamom. Ali moraš naći svoj glas, Ivana. Inače ćeš se izgubiti zauvijek.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi cijeli dan.
Navečer sam skupila hrabrost i sjela za stol s Damirom i tetom Ankicom.
“Moram nešto reći,” počela sam drhtavim glasom. “Znam da nisam savršena snaha kakvu ste zamišljali. Ali ja sam Ivana – imam svoje želje, svoje granice i svoje snove. Ne mogu više živjeti pod stalnim pritiskom da budem netko drugi. Ako me ne možete prihvatiti takvu kakva jesam, možda trebamo razmisliti o svemu ovome…”
Teta Ankica je problijedila. Damir je šutio.
“Ivana…” počeo je tiho, “ne znam što želiš da napravim. Ovo je moja obitelj…”
“A ja? Ja nisam tvoja obitelj?”
Tišina je bila teža od bilo koje riječi.
Te noći sam spakirala torbu i otišla kod Sanje u apartman.
Gledale smo zvijezde iznad Makarske i šutjele.
“Možda ćeš izgubiti mnogo,” rekla je Sanja tiho, “ali možda ćeš napokon pronaći sebe.”
Sutradan sam nazvala mamu u Osijeku.
“Mama… mogu li doći kući na neko vrijeme?”
Njezin glas bio je topao i pun razumijevanja: “Uvijek imaš dom ovdje, dijete moje. Samo dođi.”
Dok sam sjedila u autobusu za Osijek, gledala sam more koje sam toliko voljela – ali koje mi je ovog ljeta donijelo više suza nego radosti.
Pitam se: Koliko nas još živi tuđe živote zbog tuđih očekivanja? Koliko nas još mora otići da bi pronašlo svoj mir?