Šutnja između nas: Trebam li reći zetu za trudnoću svoje kćeri?
“Mama, ne mogu više. Ne mogu se vratiti njemu, ne ovakva.” Teine riječi odzvanjale su mi u ušima dok sam joj kuhala čaj u kuhinji, pokušavajući sakriti drhtanje ruku. Kiša je lupala po prozoru, a ona je sjedila za stolom, blijeda, s rukama stisnutim oko šalice. “Sve će biti dobro, dušo,” šapnula sam, iako ni sama nisam vjerovala u to.
Tea se vratila prije tjedan dana, s jednim koferom i crvenim očima. Njezin muž, Ivan, nije prestajao zvati. Prvo sam mu lagala da je bolesna, onda da spava, a onda sam prestala odgovarati. Nisam znala što je ispravno. Tea mi je tek treći dan priznala: “Mama, trudna sam.”
Zrak mi je nestao iz pluća. “Drugo dijete?” prošaptala sam. Kimnula je glavom i počela plakati kao dijete. “Ne mogu mu reći. Ne sada. Bojim se što će biti.”
Ivan i Tea su se vjenčali prije četiri godine. Svi smo mislili da su savršen par – ona tiha, on ambiciozan, uvijek spreman pomoći susjedima, ali s vremenom je postao nervozan, često bi povisio ton, a Tea bi šutjela i povlačila se u sebe. Nakon rođenja njihove kćeri Lene, stvari su se samo pogoršale. Ivan je radio do kasno, a Tea je ostajala sama s djetetom i brigama.
“Mama, ne mogu više slušati kako viče na mene zbog svake sitnice. Kako misli da sam nesposobna majka jer Lena plače. Sad kad sam trudna opet… Bojim se da će me natjerati da…” Nije završila rečenicu. Samo je spustila pogled na stol.
Te noći nisam spavala. Gledala sam u strop i razmišljala: Što ako Ivan ima pravo na istinu? Što ako Tea pogriješi što mu ne kaže? Ali što ako joj povrijedi još više? Ujutro sam nazvala svoju sestru Mirjanu.
“Šutiš li ti to od zeta?” pitala je Mirjana odmah nakon što sam joj ispričala sve.
“Šutim. Ne znam što da radim. Tea ne želi da zna. Kaže da nije spremna za razgovor s njim.”
“A jesi li ti spremna gledati kako tvoja kćer pati? Ako joj ne pomogneš sad, možda će ti jednog dana zamjeriti što nisi bila uz nju kad joj je najviše trebalo.”
Nisam znala odgovoriti.
Ivan je dolazio pred našu zgradu svaki drugi dan. Jednom sam ga gledala kroz zavjesu kako stoji na kiši s buketom cvijeća. Lena je plakala za njim, ali Tea nije htjela ni pogledati kroz prozor.
“Mama, što ako mu kažem pa me natjera da pobacim? Što ako me izbaci iz stana? Ja nemam gdje osim ovdje…”
“Dušo, ja ću biti uz tebe što god odlučiš,” rekla sam joj i zagrlila je.
Ali istina je bila da nisam znala što bih ja učinila na njezinom mjestu.
Jedne večeri došao je Ivanov otac, gospodin Stjepan. Sjeli smo za stol dok su Lena i Tea bile u sobi.
“Gospođo Marija,” rekao je tiho, “znam da nešto krijete. Ivan nije loš čovjek, ali ima kratak fitilj. Ako mu ne kažete što se događa, bit će još gore kad sazna od nekog drugog.”
Osjetila sam kako mi srce lupa do grla.
“To nije moja tajna da kažem,” odgovorila sam.
On je samo kimnuo i otišao bez riječi.
Sljedećih dana atmosfera u stanu bila je napeta kao pred oluju. Lena je osjećala napetost i često bi plakala bez razloga. Tea nije izlazila iz sobe osim kad bi išla do kupaonice ili po vodu.
Jednog jutra našla sam poruku na svom mobitelu: “Mama, idem kod ginekologa danas sama. Nemoj reći Ivanu.” Nisam mogla vjerovati koliko se povukla u sebe.
Kad se vratila, sjela je kraj mene na kauč i počela plakati.
“Sve je u redu s bebom,” rekla je kroz suze. “Ali osjećam se kao da varam Ivana. Kao da mu oduzimam pravo na svoje dijete. Ali bojim se njegove reakcije više nego išta na svijetu.”
Tada sam prvi put ozbiljno razmislila – možda griješimo što šutimo. Možda bi Ivan bio bolji otac nego muž? Možda bi ga drugo dijete promijenilo? Ili bi sve postalo još gore?
Navečer sam sjela s Teom za kuhinjski stol.
“Dušo, ne mogu ti reći što da radiš,” rekla sam tiho. “Ali znam jedno – istina uvijek izađe na vidjelo. Ako odlučiš reći Ivanu, ja ću biti uz tebe. Ako odlučiš šutjeti još neko vrijeme, opet ću biti uz tebe. Ali moraš odlučiti sama – zbog sebe i zbog djece.”
Tea me pogledala kroz suze i prvi put nakon dugo vremena zagrlila kao kad je bila mala djevojčica.
Sutradan je poslala Ivanu poruku: “Moramo razgovarati.” Nisam znala što će biti dalje – hoće li joj oprostiti ili će sve puknuti zauvijek.
Sjedim sada sama u kuhinji i pitam se: Jesam li dobra majka ako podržavam njezinu šutnju ili bih trebala inzistirati na istini? Što biste vi učinili na mom mjestu?