Na blagajni sam ugledao bivšu ženu: Tko je zapravo izgubio?

“Nisi ni sposoban kupiti običan kruh bez da napraviš scenu!” Lejlin glas još uvijek mi odzvanja u ušima, iako je prošlo više od dvije godine otkako smo se rastali. Stajao sam u redu na blagajni u Konzumu, umoran nakon posla, kad sam je ugledao. Bila je to ona – Lejla. Ali ne ona Lejla koju sam poznavao. Ova žena je hodala visoko podignute glave, u elegantnim štiklama, s osmijehom koji kao da je mogao rastopiti led na Velebitu.

Srce mi je preskočilo. Nisam znao bih li se sakrio iza police s čokoladama ili joj mahnuo. Nije me ni pogledala. Prošla je pored mene kao da sam zrak, noseći vrećicu iz koje su virile ruže i neka fina vina. Sjećam se kako je nekad vikala na mene jer sam zaboravio kupiti mlijeko ili jer sam donio pogrešnu vrstu deterdženta. Sad je izgledala kao žena kojoj se život smiješi.

“Jesi li to ti, Adnane?” začuo sam poznati glas iza sebe. Okrenuo sam se i ugledao Amira, zajedničkog prijatelja iz mladosti. “Jesi li vidio Lejlu? Čovječe, kako se promijenila! Kažu da ima novog dečka, neki arhitekt iz Sarajeva. Putuju stalno, uživaju…” Amir je pričao, ali ja ga više nisam slušao. U glavi mi je odzvanjalo samo jedno pitanje: gdje sam ja pogriješio?

Na povratku kući, tramvajem kroz kišni Zagreb, gledao sam svoj odraz u prozoru. Izgledao sam starije nego što jesam. Sjetio sam se dana kad smo Lejla i ja prvi put zajedno išli na more, u Makarsku. Smijali smo se sitnicama, sanjali o kući s vrtom i dvoje djece. A onda su došle svakodnevne brige – računi, posao, umor, nesporazumi. Počeli smo se udaljavati. Ja sam bježao u posao, ona u knjige i jogu. Sve češće smo šutjeli za stolom.

Jedne večeri, nakon još jedne svađe oko sitnice – mislim da je bila riječ o tome tko će iznijeti smeće – Lejla je samo rekla: “Ne mogu više ovako. Želim biti sretna.” Tada nisam shvatio što to znači. Mislio sam da će proći. Ali nije prošlo.

Nakon razvoda, pokušavao sam nastaviti dalje. Prijatelji su me tješili: “Bit će bolje, Adnane!” Majka mi je govorila: “Naći ćeš ti drugu, sine.” Ali nitko nije znao koliko me boljelo kad bih navečer legao u prazan krevet i gledao u strop.

Prošlo je neko vrijeme dok nisam skupio hrabrosti da joj pošaljem poruku za rođendan. Odgovorila je kratko: “Hvala ti, Adnane. Nadam se da si dobro.” To je bilo sve. Nema više zajedničkih šala, nema više planova za vikend.

S vremenom sam počeo primjećivati koliko su naši prijatelji podijeljeni. Neki su ostali uz mene iz sažaljenja, drugi su birali nju jer im je bila zabavnija i otvorenija. Moja sestra Sanja mi je jednom rekla: “Znaš, možda si previše očekivao od nje da bude kao mama – uvijek kod kuće, uvijek spremna na kompromis.” Tada sam se naljutio na nju, ali sada vidim da je bila u pravu.

Jednog dana, dok sam sjedio s ocem na terasi i gledali smo kako susjedov mali Dino vozi bicikl po dvorištu, tata mi je rekao: “Znaš, Adnane, nije sramota priznati da si pogriješio. Sramota je ne pokušati popraviti ono što možeš.” Te riječi su mi ostale urezane.

Počeo sam raditi na sebi – otišao sam kod psihologa, počeo trčati po Jarunu, upisao tečaj kuhanja (iako mi još uvijek zagori riža). Upoznao sam novu kolegicu, Mirelu, ali svaki put kad bi me pogledala tim svojim toplim očima, osjećao bih krivnju jer još uvijek nisam pustio Lejlu iz srca.

Nekoliko mjeseci kasnije, slučajno sam sreo Lejlu na Cvjetnom trgu. Ovaj put me prepoznala i nasmiješila se. “Kako si?” pitala je iskreno.

“Dobro… A ti?”

“Nikad bolje,” rekla je i pogledala me onim pogledom koji govori više od riječi.

“Drago mi je zbog tebe,” uspio sam izustiti.

“Znaš… nije bilo lako. Ali sada znam što želim od života,” rekla je tiho.

Htio sam joj reći koliko mi nedostaje, koliko bih volio vratiti vrijeme unatrag i biti bolji muž. Ali znao sam da bi to bilo sebično.

Nakon tog susreta dugo sam razmišljao o svemu što smo prošli. Shvatio sam da sreća ne dolazi sama od sebe – za nju se treba boriti svaki dan. I da ponekad moramo pustiti one koje volimo kako bi pronašli ono što im treba.

Danas živim drugačije. Još uvijek učim biti bolji čovjek – za sebe i za one oko sebe. Ponekad se pitam: Jesmo li mogli drugačije? Je li sreća stvar izbora ili sudbine? Što vi mislite – tko zapravo gubi kad ljubav nestane?