Nije Moj Sin, Pa Zašto Bih Se Žrtvovao?
“Nije moj sin, pa zašto bih se žrtvovao?” riječi su koje su mi odzvanjale u ušima dok sam stajao iza vrata dnevne sobe. Mama i njen novi muž, Goran, mislili su da ih ne čujem. Ali čuo sam svaku riječ. Imao sam samo dvanaest godina, ali te večeri sam odrastao.
Mama je tiho plakala. “Gorane, molim te, on je dijete. Nema nikoga osim mene.”
On je samo odmahnuo rukom. “Nisam ga ja napravio. Imam svoj posao, svoje planove. Neću trošiti ni vrijeme ni novac na tuđeg klinca.”
U tom trenutku, osjećao sam se kao da sam nestao. Kao da sam duh u vlastitoj kući. Otac me ostavio kad sam bio beba, a mama je godinama radila dva posla da nas prehrani. Kad je upoznala Gorana, nadala se da će napokon imati nekog tko će nas voljeti i štititi. Ali Goran je volio samo sebe.
Sljedećih mjeseci sve se promijenilo. Mama je postala tiša, umornija. Goran je bio sve hladniji prema meni. Nije mi dozvoljavao da jedem za stolom s njima, govorio je da sam previše bučan ili da smetam dok gleda utakmicu. Počeo sam jesti sam u kuhinji, slušajući kako se smiju iz dnevne sobe.
U školi su me zadirkivali jer nisam imao “pravog” oca. “Dario bez tate!” vikali su dječaci iz razreda dok su mi gurali torbu u blato. Nisam imao kome reći. Mama je bila iscrpljena, a Goran bi samo rekao: “Nauči se braniti sam, nisi više beba.”
Jedne večeri, dok sam učio za test iz matematike, čuo sam kako Goran viče na mamu:
“Neću više plaćati za njegove knjige! Nek’ mu tata šalje novac!”
Mama je šaptala: “Ali nema ga… znaš to dobro.”
Goran je lupio vratima i otišao iz stana. Mama je došla do mene s crvenim očima.
“Dario, oprosti… Znam da ti nije lako. Samo… molim te, budi strpljiv. Sve će biti bolje kad prođe ova godina.”
Ali nije bilo bolje. Počeo sam izbjegavati dom, ostajao bih u knjižnici do kasno ili lutao ulicama Zagreba dok ne bih bio siguran da Goran spava. Jedne noći, dok sam sjedio na klupi kod Jaruna, prišao mi je stariji čovjek.
“Što radiš ovdje sam, mali?” pitao me.
Slegnuo sam ramenima. “Čekam da prođe vrijeme.”
Pogledao me s tugom u očima. “Znaš, ponekad odrasli ne znaju što imaju dok to ne izgube. Ne daj da te slome.”
Te riječi su mi dale snagu da izdržim još malo.
Ali kulminacija je došla kad sam napunio šesnaest godina. Mama je ostala bez posla, a Goran joj je rekao:
“Ne mogu vas više hraniti oboje. Ili on ide, ili ja odlazim!”
Mama je plakala cijelu noć. Ujutro mi je spakirala torbu i tiho rekla:
“Dario, moraš otići kod bake u Bosnu. Tamo ćeš biti siguran… Oprosti mi, molim te…”
Nikad nisam vidio toliko boli u njenim očima.
Baka me dočekala raširenih ruku u malom selu kod Zenice. Prvi put nakon dugo vremena osjećao sam toplinu doma. Baka me tješila:
“Sine moj, nisi ti kriv što odrasli griješe. Ti si moje zlato i uvijek ćeš imati mjesto ovdje.”
Ali noću bih plakao u jastuk, pitajući se zašto me nitko ne želi.
Godine su prolazile. Završio sam srednju školu u Zenici i upisao fakultet u Sarajevu. Radio sam sve moguće poslove – od konobarenja do čišćenja snijega – samo da ne budem nikome na teret.
Mama mi je povremeno slala poruke: “Volim te, Dario… oprosti.” Nikad nije došla u posjetu.
Jednog dana stigla mi je poruka od Gorana: “Tvoja mama je bolesna. Ako želiš vidjeti, požuri se.” Srce mi je stalo.
Vratio sam se u Zagreb prvi put nakon sedam godina. Mama je ležala blijeda i slaba u bolničkom krevetu.
“Dario… oprosti mi… Nisam znala kako drugačije… Volim te najviše na svijetu…”
Držao sam joj ruku dok su joj suze klizile niz lice.
Goran je stajao po strani, nervozno gledajući na sat.
“Znaš,” rekao mi je tiho kad smo ostali sami u hodniku bolnice, “možda nisam bio dobar prema tebi… Ali život nije fer prema nikome od nas. Svatko gleda sebe.”
Pogledao sam ga ravno u oči:
“Možda si ti tako naučio živjeti, ali ja neću biti kao ti.” Okrenuo sam mu leđa i vratio se mami.
Nakon njene smrti vratio sam se baki u Bosnu i nastavio graditi svoj život iz temelja.
Danas imam svoju malu obitelj – suprugu Lejlu i sina Adema. Svaki put kad ga zagrlim, obećam sebi da nikad neće osjetiti ono što sam ja osjećao – da nije dovoljno vrijedan ljubavi.
Ponekad se pitam: Koliko nas hoda ovim ulicama noseći teret tuđe sebičnosti? Možemo li ikada potpuno oprostiti onima koji nas nisu znali voljeti? Što vi mislite – može li se srce izliječiti ili zauvijek ostaje napuklo?