Vjera na raskršću: Kako sam pronašla snagu kad se sve raspadalo
“Ne mogu više, mama! Ne mogu gledati kako se vi svađate svaki dan!” vrisnula sam kroz suze, tresući se na vratima dnevne sobe. Otac je šutio, gledao u pod, a majka je stajala nasred sobe, ruku stisnutih u šake. Miris kave i hladnog ručka miješao se s napetim zrakom. Bio je to još jedan običan dan u našem stanu u Novom Zagrebu, ali za mene je to bio trenutak kad mi se srce slomilo.
Moje ime je Ivana. Imam 27 godina, ali osjećam se kao da sam ostarjela desetljeće u posljednjih godinu dana. Sve je počelo kad je tata ostao bez posla u brodogradilištu. Mama je radila kao čistačica u školi, ali njezina plaća nije bila dovoljna ni za režije. Počeli su se svađati zbog svega – novca, hrane, čak i zbog toga tko je zaboravio kupiti kruh. Ja sam bila između njih, pokušavajući biti most, ali osjećala sam se kao krpa kojom brišu pod.
Jedne večeri, dok sam sjedila na krevetu, čula sam mamu kako tiho plače u kuhinji. Tata je bio vani, vjerojatno s prijateljima iz kvarta. Nisam znala što da radim. U tom trenutku uzela sam stari molitvenik koji mi je baka ostavila prije smrti. Nisam bila posebno pobožna, ali sjetila sam se njenih riječi: “Kad ti je najteže, moli. Bog sluša i kad misliš da te svi drugi zaborave.” Počela sam šaptati Očenaš, suze su mi kapale po stranicama.
Sljedećih dana pokušavala sam razgovarati s roditeljima. “Tata, možda možeš naći neki drugi posao? Znam da nije lako, ali…”
“Ivana, ti ne znaš kako je to! Tvoj svijet je fakultet i knjige! Ja sam radio cijeli život i sad ništa ne vrijedim!” odbrusio mi je. Mama je samo šutjela, gledala kroz prozor.
Počela sam izbjegavati kuću. Ostajala bih duže na predavanjima na Filozofskom, sjedila s Anjom iz Mostara u menzi do kasno navečer. Jednog dana rekla mi je: “Znaš, kod nas u Bosni ljudi često kažu: ‘Bog daje onoliko tereta koliko možeš nositi.’ Možda ti sad nosiš više nego što misliš da možeš, ali nisi sama.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi dok sam hodala kući kroz maglu. Te noći sam prvi put iskreno molila: “Bože, ako me čuješ, pomozi mi da izdržim. Daj mi snage da ne mrzim svoje roditelje zbog ovoga.”
Situacija se nije odmah popravila. Tata je postajao sve ogorčeniji, a mama sve tiša. Jednog dana došla sam kući i zatekla ih kako sjede za stolom, šuteći. Na stolu je bio papir – obavijest o ovrsi zbog neplaćenih računa.
“Ivana, moramo razgovarati,” rekla je mama drhtavim glasom. “Možda ćemo morati prodati stan i otići kod tetke Vesne u Sisak dok se ne snađemo.” Tata je šutio, ali oči su mu bile crvene.
Osjetila sam kako mi se tlo ruši pod nogama. Sve što sam znala moglo bi nestati – moj krevet, moja soba s posterima Olivera Dragojevića, čak i stara mačka Maza koju sam spasila s ulice.
Te noći nisam mogla spavati. Ustala sam i otišla do crkve sv. Marka. Sjela sam na klupu ispred i gledala u prozor kroz koji je dopiralo svjetlo svijeća. “Bože, ako postojiš, pokaži mi put. Ne tražim čudo, samo malo nade.”
Sljedećih dana počela sam više razgovarati s ljudima u crkvi. Župnik Josip me prepoznao s vjeronauka iz djetinjstva. “Ivana, ponekad Bog ne mijenja okolnosti odmah, nego mijenja nas da ih možemo izdržati,” rekao mi je jednom prilikom.
Počela sam volontirati u Caritasu – dijelili smo hranu obiteljima koje su bile još gore od nas. Vidjela sam djecu koja nemaju ni za sendvič u školi, majke koje mole za pelene i mlijeko. Osjetila sam sram što sam mislila da smo najgore prošli.
Jednog dana tata me dočekao kod kuće s papirom u ruci. “Ivana… dobio sam posao! Nije puno – vozač dostave u pekari – ali barem nešto.” Prvi put nakon dugo vremena zagrlila sam ga bez riječi.
Mama je počela više pričati sa mnom. Priznala mi je koliko joj znači što molim za njih svaku večer. “Znaš, kad te čujem kako šapućeš molitvu iz sobe, osjećam kao da nismo sami,” rekla mi je.
Nije sve nestalo preko noći – dugovi su ostali, stan smo ipak morali prodati i preseliti kod tetke Vesne na neko vrijeme. Ali nešto se promijenilo u nama. Počeli smo zajedno moliti prije spavanja, razgovarati o stvarima koje nas bole umjesto da vičemo jedni na druge.
Jednog dana mama me pitala: “Ivana, misliš li da nam Bog stvarno pomaže ili samo sami sebi pomažemo?”
Pogledala sam je i rekla: “Možda nam Bog daje snagu da sami sebi pomognemo kad mislimo da ne možemo više.”
Danas živimo skromnije nego prije, ali osjećam mir kakav nisam imala godinama. Naučila sam da vjera nije samo odlazak u crkvu ili izgovaranje molitvi – to je povjerenje da ćeš preživjeti i kad misliš da si na dnu.
Ponekad se pitam: Koliko nas tek tada pronađe pravu snagu kad nam sve drugo nestane? Jeste li vi ikad osjetili tu tišinu nakon oluje – onu u kojoj shvatite da ste ipak preživjeli?