Majka mi odbija čuvati djecu, a ja moram preživjeti: Priča jedne samohrane majke iz Zagreba
“Ne mogu ti više pomagati, Jasmina. Imam i ja svoj život.”
Te riječi su mi odzvanjale u ušima dok sam stajala na pragu majčinog stana u Dubravi, držeći za ruku najmlađu kćer, Lejlu. Srce mi je lupalo kao ludo, a suze su mi prijetile skliznuti niz obraze. Pogledala sam majku, Nadu, koja je stajala ispred mene s rukama prekriženim na prsima, pogledom tvrdim kao kamen.
“Ali, mama… Ne tražim puno. Samo da ih pričuvaš dok sam na poslu. Samo tri sata dnevno. Ne mogu ih ostaviti same.”
“Jasmina, ja sam ti već pomagala dovoljno. I tvoj brat Emir ima svoju djecu. Nisam više mlada. Imam problema s leđima, znaš to dobro.”
Osjetila sam kako mi se tlo izmiče pod nogama. Moj muž, Dario, poginuo je prije godinu dana u prometnoj nesreći kod Lučkog. Najmlađa Lejla tada je imala samo šest mjeseci. Stariji sinovi, Tarik i Filip, još uvijek pitaju za tatu svake večeri prije spavanja.
Nakon Darijeve smrti, brat Emir i njegova supruga Mirela pomagali su koliko su mogli. Ali i oni imaju dvoje male djece i žive u stanu od 45 kvadrata na Trešnjevci. Socijalna pomoć nije dovoljna ni za režije, a kamoli za hranu i pelene. Naša kuća u Sesvetama je stara, krov prokišnjava, ali barem je naša.
Prvi posao koji sam našla bio je čišćenje stubišta u jednoj zgradi na Sigečici. Plaća mizerna, ali bolje išta nego ništa. Djecu sam tada ostavljala kod mame. Sada, kad mi je ponudila posao u pekari kod prijateljice Ane, pomislila sam da će sve biti lakše. Ali kako da radim kad nemam kome ostaviti djecu?
“Možda možeš platiti nekoga?” predložila je mama hladno.
“Od čega, mama? Znaš koliko zarađujem. Sve ode na račune i hranu.”
“Jasmina, nisi ti jedina koja ima probleme. Svi se mučimo.”
Nisam više imala snage raspravljati se. Povukla sam Lejlu prema izlazu dok su mi suze klizile niz lice. U tramvaju prema Sesvetama gledala sam kroz prozor i pitala se gdje sam pogriješila. Je li moguće da sam toliko sama?
Te večeri, dok su djeca spavala, sjedila sam za kuhinjskim stolom i gledala Darijevu sliku. “Što da radim, Dario? Kako da izdržim?”
Mobitel je zazvonio – Emir.
“Seko, Mirela i ja smo razgovarali… Možemo ti uzeti Tarika poslije škole par dana u tjednu, ali više ne možemo. Znaš kakva je situacija.”
“Znam, Emire… Hvala ti.” Glas mi je drhtao.
Sljedećih tjedan dana pokušavala sam sve – pitala susjede, tražila dadilju preko oglasa, ali cijene su bile previsoke. Jedna starija gospođa iz ulice pristala je povremeno pričuvati Lejlu za 20 eura po danu, ali to si nisam mogla priuštiti svaki dan.
Na poslu u pekari Ana me gledala sažaljivo dok sam umorna slagala kifle.
“Jasmina, ako ti treba slobodan dan zbog djece, samo reci…”
“Ne mogu si to priuštiti, Ana. Svaka kuna mi treba.”
Jednog jutra Filip je dobio temperaturu. Nisam imala koga zvati – mama nije odgovarala na poruke. Morala sam ostati doma i izgubiti dnevnicu.
Navečer me nazvala mama.
“Jesi dobro? Djeca?”
“Filip ima temperaturu.”
“Vidiš… Zato ti govorim da ne možeš sve sama.”
“Mama… Zar ne vidiš da nemam izbora?”
S druge strane tišina.
Nakon toga više nisam ni pokušavala tražiti pomoć od nje. U meni se miješala ljutnja i tuga – kako može biti tako hladna? Zar joj nije stalo do unuka?
Jedne večeri Tarik me pitao: “Mama, zašto baka ne dolazi više?”
Nisam znala što da kažem. “Baka ima puno obaveza, dušo.”
Laganje me boljelo više nego išta.
S vremenom sam naučila balansirati između posla i djece – često na rubu snaga. Navečer bih sjedila sama u mraku i pitala se koliko još mogu izdržati ovako.
Ponekad sanjam o tome da odem iz Hrvatske – možda bi negdje drugdje bilo lakše. Ali onda pogledam svoju djecu i znam da ne mogu otići od svega što poznajem.
Najviše boli osjećaj krivnje – prema djeci jer im ne mogu pružiti više; prema sebi jer nisam dovoljno jaka; prema majci jer je ne razumijem.
Ponekad se pitam: Jesam li ja ta koja očekuje previše? Ili je obitelj danas izgubila ono što je nekad značila?
Što vi mislite – gdje završava odgovornost roditelja prema odrasloj djeci? Je li opravdano odbiti pomoći vlastitoj kćeri kad znaš da nema nikog drugog?