Majčina odluka: Kada ljubav boli više od svega

“Ne mogu više, Amra! Ili ti ili ja!” viknula sam, glas mi je drhtao, a ruke su mi se znojile dok sam stajala nasred dnevnog boravka. Lejla je stajala pored prozora, gledala u kišu koja je neumorno udarala po staklu, šutjela je, ali sam vidjela kako joj brada podrhtava. Amra je bila crvena u licu, oči su joj blistale od bijesa i povrijeđenosti. “Mama, kako možeš? Mi smo ti djeca!”

U tom trenutku, srce mi se slomilo na tisuću komadića. Nisam željela ovo. Nikada nisam zamišljala da ću doći do toga da izgovorim te riječi svojim kćerima. Ali život nije bajka, a Sarajevo nije grad u kojem se svi problemi rješavaju zagrljajem. Ponekad ljubav boli više od mržnje.

Sve je počelo prije dvije godine, kad je moj muž Emir otišao u Njemačku “samo na nekoliko mjeseci” da zaradi za nas. Mjeseci su postali godine, a ja sam ostala sama s Lejlom i Amrom. Prvo su bile uz mene, pomagale mi oko kuće, učile, bile dobre djevojke. Ali onda su se promijenile. Počele su izlaziti, vraćati se kasno, donositi kući nepoznate prijatelje. Novca je bilo sve manje, računi su se gomilali, a ja sam radila dva posla – danju u školi kao čistačica, noću u pekari.

Jedne večeri, vratila sam se kući ranije i zatekla ih kako puše cigarete na balkonu s dvojicom momaka iz komšiluka. “Jasmina, opusti se malo!” rekla mi je Lejla kad sam ih prekorila. “Nisi ti nikad bila mlada?”

Bila sam mlada. Ali nisam imala luksuz da griješim. Moji roditelji su poginuli u ratu, odrasla sam kod tetke u Zenici. Znala sam što znači biti bez doma. Nisam željela da moje kćeri to ikada osjete.

Ali što sam više pokušavala razgovarati s njima, to su me više odbijale. Amra je počela izostajati iz škole, Lejla je donijela jedinicu iz matematike i lagala mi da je sve u redu. Jedne noći sam pronašla praznu bocu rakije ispod njihovog kreveta. Tad sam prvi put zaplakala pred njima.

“Mama, nisi ti kriva što je tata otišao!” rekla mi je Amra tada. “Ali ne možeš nas stalno kontrolirati!”

Nisam znala što da radim. Pokušala sam razgovarati s Emirom preko videopoziva, ali on je samo odmahivao rukom: “Pusti ih, Jasmina! Djeca su to. Proći će ih.” Nije razumio – nije bio tu da vidi kako se naše djevojčice pretvaraju u strankinje.

Jednog dana me pozvala razrednica iz škole: “Gospođo Jasmina, Amra nije došla već tri dana. Imamo problem.” Osjećala sam se kao da me neko udario šakom u stomak. Kad sam je napokon pronašla kod prijateljice na Grbavici, vikala sam na nju kao nikada prije: “Zar si toliko nisko pala? Zar ti ništa ne znači što se trudim za vas?”

Amra me pogledala s prezirom: “Ti si sebična! Samo misliš na sebe i kako ćeš izgledati pred komšijama!”

Te noći nisam spavala. Sjedila sam za kuhinjskim stolom i gledala njihove slike iz djetinjstva – one male ruke koje me grle, osmijehe bezbrižnosti. Gdje su nestale moje djevojčice?

Sutradan sam ih okupila u dnevnoj sobi. “Ne mogu više ovako,” rekla sam kroz suze. “Ako ne želite poštovati pravila ovog doma, morat ćete otići. Ne mogu vas više štititi od svijeta ni od vas samih.” Lejla je počela plakati: “Mama, nemoj…” Amra je samo šutjela.

Spakirale su stvari u tišini. Lejla je otišla kod prijateljice u Ilidžu, Amra kod tetke u Novi Grad. Kuća je postala tiha kao grob. Svaki dan sam čekala da mi se jave porukom ili pozivom – ponekad bi Lejla poslala srce na Viberu, Amra bi objavila neku tužnu pjesmu na Instagramu.

Komšije su šaputale iza leđa: “Jasmina ih izbacila… Sramota.” Neki su me osuđivali, drugi sažalijevali. Samo moja prijateljica Sanela me zagrlila: “Nekad moraš pustiti da padnu da bi naučile hodati.” Ali što ako se nikad ne podignu?

Prošli su mjeseci. Počela sam sumnjati u sebe – jesam li loša majka? Jesam li ih izgubila zauvijek? Emir se javio rjeđe nego prije; osjećala sam se napušteno sa svih strana.

Jednog dana Lejla je došla na vrata – mršavija nego prije, ali s osmijehom: “Mama, dobila sam posao u kafiću! I upisala sam večernju školu.” Zagrlila sam je kao da mi život ovisi o tome.

Amra još uvijek ne želi razgovarati sa mnom. Kažu mi da viđaju kako sjedi sama u parku ispred škole. Srce mi puca svaki put kad pomislim na nju.

Pitam se svaku noć: Jesam li pogriješila? Je li ljubav ponekad pustiti one koje najviše voliš? Ili sam ih zauvijek izgubila jer nisam znala bolje? Što biste vi učinili na mom mjestu?