Kad se svijet sruši: Priča o Marini, blizancima i samoći

“Ne mogu više, Marina. Ovo nije život!” Ivanove riječi odzvanjale su mi u glavi dok je tresnuo vratima stana na Trešnjevci. Bio je to hladan ožujak, a ja sam stajala u hodniku s Lejlom i Dariom u naručju, osjećajući kako mi se tlo pod nogama ruši. Blizanci su tada imali tek dvije godine, a dijagnoza autizma stigla je prije samo mjesec dana. Ivan nije mogao podnijeti svakodnevni kaos, neprospavane noći, vrištanje i tišinu koja je znala trajati satima.

“Mama, Dario opet lupa glavom o zid!” Lejla je vikala iz dnevnog boravka dok sam pokušavala skuhati kavu i sabrati misli. Nije bilo lako objasniti četverogodišnjakinji zašto njezin brat ne govori i zašto tata više ne dolazi kući. Susjedi su šaptali iza leđa, a baka Ruža je dolazila svaki drugi dan s loncem sarme i rečenicom: “Ma proći će to, djeca su samo malo živahnija.”

Ali nije prolazilo. Svaki odlazak u vrtić bio je nova borba. Odgajateljica Sanja me gledala s mješavinom sažaljenja i nelagode: “Znate, Marina, možda bi bilo bolje da Dario ide u posebnu ustanovu… Ostala djeca se boje kad vrišti.” Osjećala sam kako mi lice gori od srama i bijesa. Zar moje dijete nije vrijedno kao sva druga?

Noći su bile najteže. Lejla bi zaspala uz bajku o Ježurki Ježiću, a Dario bi satima šetao po stanu, mahao rukama i gledao kroz prozor. Ponekad bih ga zagrlila, ali on bi se izvijao iz mog naručja kao da ga boli moj dodir. Plakala sam tiho da me ne čuju.

Jedne večeri, dok sam slagala rublje, zazvonio je mobitel. Bio je to Ivan. “Marina, ja… našao sam posao u Njemačkoj. Ne mogu ti pomoći. Pošalji mi papire za razvod.” Nisam imala snage ni vikati ni moliti. Samo sam spustila slušalicu i pustila suze da teku.

Dani su prolazili u magli. Socijalna radnica Jasmina mi je nudila letke o pravima samohranih majki i savjetovala da potražim psihološku pomoć. “Znate, Marina, niste jedini. Ima još roditelja koji prolaze isto.” Ali kad bih pokušala razgovarati s drugim majkama u parku, one bi povukle svoju djecu čim bi Dario počeo mahati rukama ili ispuštati neobične zvukove.

Jedino mjesto gdje sam osjećala olakšanje bila je mala grupa podrške u Centru za autizam na Savi. Tamo sam upoznala Amru iz Sarajeva, čiji sin Faris ima slične poteškoće. “Znaš li ti koliko puta sam poželjela pobjeći?” povjerila mi se jednog dana dok smo pile kavu na klupi ispred centra. “Ali kad ga pogledam kako se smije kad vidi tramvaj… sve zaboravim.”

Počela sam učiti o autizmu više nego što sam ikad mislila da ću morati znati. Čitala sam forume, gledala videa iz Srbije i Hrvatske, tražila terapije koje si nisam mogla priuštiti. Država je nudila minimalnu pomoć – par sati logopeda tjedno i beskrajne papire za popunjavanje.

Jednog dana, dok sam čekala na šalteru HZZO-a s Darijem koji je vrištao jer nije mogao podnijeti fluorescentna svjetla, službenica me hladno upitala: “Možete li ga utišati? Ljudi čekaju!” U meni se nešto prelomilo. “Ne mogu! On ima autizam! Ako vam smeta, vi ga utišajte!” Ljudi su šutjeli, ali osjetila sam podršku pogleda starije žene iza mene.

Lejla je počela crtati crteže na kojima nas je uvijek bilo troje – ona, Dario i ja. Tata je nestao s papira. Jedne večeri me pitala: “Mama, hoće li Dario ikad pričati sa mnom?” Nisam znala što reći pa sam je samo zagrlila.

S vremenom sam naučila prepoznati Darijeve male pobjede – kad bi me pogledao u oči na sekundu duže nego inače ili kad bi se nasmijao na zvuk kiše po prozoru. Naučila sam slaviti ono što drugi uzimaju zdravo za gotovo.

Ivan se javljao sve rjeđe. Poslao je novac jednom u tri mjeseca i poruku: “Nadam se da ste dobro.” Nisam mu zamjerala više – možda zato što nisam imala snage za još jednu bitku.

Najveća borba bila je protiv predrasuda. Ljudi su znali reći: “Sigurno si nešto pogriješila u trudnoći” ili “Možda mu fali očinska figura”. Ponekad bih poželjela vikati na cijeli svijet: “Nisam kriva! Niko nije kriv! Samo želim da moje dijete bude prihvaćeno!”

Prošle su tri godine otkako nas je Ivan napustio. Lejla ide u školu i pomaže mi oko Darija više nego što bi trebala za svoje godine. Dario još ne govori, ali ponekad me pogleda i nasmiješi se – i tada znam da nisam sama.

Ponekad se pitam: Koliko nas još ima koji šutimo i borimo se sami? Hoće li društvo ikada naučiti prihvatiti različitost ili ćemo zauvijek ostati zatvoreni u svojim malim svjetovima?