Između Dva Svijeta: Priča o Raskolu i Novom Životu
“Zašto si opet kod njega, Ivana? Zar ti nije dosta svega što ti je napravio?” Majčin glas parao je tišinu mog stana dok sam pokušavala uspavati Lanu. Pogledala sam prema prozoru, nadajući se da će mi noć sakriti suze. “Mama, nisam kod tate. Samo sam mu poslala slike Lane, tražio je da vidi unuku.”
“On nema pravo! On je uništio našu obitelj!”
Zatvorila sam oči. Ove riječi slušam otkad znam za sebe. Moj otac, Zoran, i majka, Snježana, nikada nisu znali razgovarati bez vikanja ili optuživanja. Njihov razvod prije dvije godine trebao je biti kraj rata, ali zapravo je bio samo početak novog fronta. Sada se bore za Lanu, moju kćer, kao da je ona trofej.
Sjećam se dana kad su mi rekli da se razvode. Sjedili smo u kuhinji, za istim stolom gdje su se godinama svađali zbog računa, politike ili toga tko je zaboravio kupiti kruh. “Ivana, tvoj otac odlazi,” rekla je mama hladno, dok je tata šutio i gledao u pod. Nisam osjećala tugu, samo olakšanje. Možda će sada prestati.
Ali nije prestalo. Samo se promijenilo.
Kad sam ostala trudna s Lanom, oboje su odjednom postali zainteresirani za moj život više nego ikad prije. “Ne dozvoli da Lana bude kao on,” govorila bi mama. “Pazi da ne naslijedi njegovu tvrdoglavost.” Tata bi pak rekao: “Samo da ne bude kao tvoja majka, stalno nezadovoljna.”
Nikad nisu shvatili koliko me boli kad u meni vide samo produžetak onog drugog.
Rođenje Lane donijelo je kratki mir. Svi su dolazili s poklonima, osmijesima i lažnim obećanjima da će biti bolji. Ali čim su prošli prvi mjeseci, počela je nova igra – tko će biti bolji djed ili baka. Mama bi dolazila nenajavljeno, donosila skupe igračke i kritizirala sve što radim: “Zašto joj daješ toliko voća? To ti nije dobro za želudac.” Tata bi pak vodio Lanu u park bez da me pita, pa bi mi kasnije slao slike: “Vidi kako uživa sa mnom!”
Moj muž, Dario, pokušavao je biti neutralan. “Pusti ih, Ivana, neka se natječu. Ti si odrasla.” Ali nisam bila odrasla kad su me razvlačili između sebe kao krpu. Nisam bila odrasla kad su mi govorili da sam kriva što nisu sretni.
Jedne večeri, Lana je imala temperaturu. Bila sam iscrpljena i preplašena. Zvala sam mamu za savjet, ali ona je odmah pitala: “Jesi li zvala Zorana? On nema pojma o djeci!”
Kasnije te noći, tata me nazvao: “Zašto nisi meni rekla? Tvoja majka uvijek sve mora znati prva!”
Osjećala sam se kao dijete koje pokušava ugoditi svima, a zapravo ne može ugoditi nikome.
Najgore je bilo prošlog Božića. Dario i ja smo odlučili napraviti ručak kod nas i pozvati obje strane. Nadajući se čudu, pripremila sam stol s najboljim porculanom koji sam dobila od bake Milene. Mama je došla prva, s kolačima i poklonima za Lanu. Tata je kasnio pola sata i donio ogroman plišani medvjed – veći od Lane.
Čim su sjeli za stol, počelo je natjecanje.
“Lana voli moje štrudle najviše,” rekla je mama s osmijehom.
“Ma pusti štrudle, vidi kako se smije kad joj pričam priče,” odgovorio je tata.
Dario me pogledao s tugom u očima. Lana je sjedila između njih dvoje i gledala čas u baku, čas u djeda – zbunjena.
Nakon ručka, mama je počela kritizirati Darija jer nije dovoljno obukao Lanu za šetnju. Tata se uvrijedio jer ga nisam pitala za savjet oko automobilske sjedalice. Sve je kulminiralo kad su počeli raspravljati tko će prvi držati Lanu na slikama za obiteljski album.
“Dosta!” viknula sam iznenada. Glas mi je zadrhtao. “Ovo nije natjecanje! Lana nije vaša igračka!”
Nastala je tišina koju ću pamtiti cijeli život.
Te večeri sam plakala u Darijevom zagrljaju dok je Lana spavala. “Ne želim da ona raste kao ja,” šapnula sam kroz suze.
Ali kako da prekinem lanac koji traje generacijama? Kako da budem dobra kćerka i dobra majka kad me vlastiti roditelji vuku na dvije strane?
Ponekad poželim otići daleko – negdje gdje nitko ne zna ni mene ni njih. Ali onda pogledam Lanu i shvatim da ne mogu pobjeći od svog porijekla.
Možda nisam dovoljno jaka da ih promijenim, ali mogu pokušati biti drugačija za svoju kćer.
Pitam vas: Je li moguće prekinuti ovaj začarani krug? Ili smo svi samo produžetak svojih roditelja?