Između Dva Doma: Pismo Izgubljene Kćeri
“Zašto, mama? Zašto si to napravila?” glas mi je drhtao dok sam stajala nasred kuhinje, stisnutih šaka, gledajući je kako sjedi za stolom i gleda kroz prozor kao da tamo može pronaći odgovor koji meni ne želi dati.
“Nije to tako jednostavno, Ana,” tiho je rekla, izbjegavajući moj pogled. “Tvoja tetka Senada… ona je uvijek bila uz mene kad je bilo najteže. Dugujem joj više nego što ti možeš razumjeti.”
Osjetila sam kako mi srce lupa u grlu. Sve ove godine živim s mamom u ovom stanu u Novom Zagrebu, brinem se za nju otkako je tata umro, radim dva posla da platim račune i njene lijekove. Nisam tražila ništa zauzvrat, ali ovo… ovo je bilo kao šamar.
Tetka Senada živi u Sarajevu, ima svoju obitelj i posao. Dolazi jednom godišnje, donese baklavu i priča o tome kako je život težak, ali uvijek nekako uspijeva izvući najbolje. Nikad nije bila tu kad je mama imala moždani udar, kad sam ja ostajala budna noćima pazeći da joj ne padne šećer. Nikad nije pitala treba li nam pomoć.
“Mama, ja sam tvoja kćer. Zar ne misliš da bih trebala imati pravo na taj stan? Pa ja živim ovdje s tobom!”
Pogledala me tada prvi put tog jutra, oči su joj bile crvene. “Znam, Ana. Ali Senada mi je pomogla kad sam bila mlada, kad sam pobjegla iz Bosne ’92. Ona me sakrila kod sebe dok nisam našla posao u Zagrebu. Da nije bilo nje, možda nas ne bi ni bilo ovdje.”
Sjedila sam nasuprot nje, osjećajući se kao strankinja u vlastitom domu. Sve što sam radila posljednjih deset godina – odricanja, propušteni izlasci, prekinuta veza s Ivanom jer mu je smetalo što uvijek moram biti uz mamu – sada su izgledali besmisleno.
Navečer sam nazvala prijateljicu Mirelu. “Ne mogu vjerovati što mi je napravila. Osjećam se kao da sam cijeli život bila samo usputna stanica između nje i tetke.”
“Ana, znaš da te tvoja mama voli. Ali ljudi ponekad donose odluke iz prošlosti koje nama nemaju smisla. Jesi li razgovarala s tetkom?”
Nisam imala snage. Senada je uvijek bila ta koja sve zna bolje, koja mi je kao djetetu govorila da moram biti zahvalna što imam krov nad glavom i toplu juhu na stolu.
Sljedećih dana atmosfera u stanu bila je ledena. Mama je šutjela, ja sam izbjegavala kuhinju i gledala oglase za najam stanova po Trešnjevci. Nisam imala kamo otići – plaća mi nije dovoljna za samostalan život, a osjećaj izdaje bio je prevelik da bih mogla ostati.
Jednog popodneva zazvonio je telefon. Bila je to Senada.
“Ana, čula sam da si uzrujana zbog nasljedstva. Znaš da ja ne želim ništa što ti pripada. Samo… tvoja mama i ja imamo dugu povijest. Možda možemo sjesti i razgovarati kao obitelj?”
Nisam znala što reći. U meni se miješala ljutnja i tuga, ali i neka nada da možda ipak postoji rješenje.
Sjele smo sve tri za isti stol prvi put nakon mnogo godina. Mama je šutjela, Senada je pričala o ratu, o tome kako su zajedno dijelile koru kruha u podrumu dok su granate padale po Sarajevu.
“Ana,” rekla je Senada tiho, “znam da ti ovo izgleda nepravedno. Ali tvoja mama nije imala nikoga osim mene tada. Nisam tražila ništa zauzvrat, ali ona osjeća dug. Ako želiš, možemo napraviti dogovor – stan može biti tvoj kad nje više ne bude, samo želim da znaš koliko nam je svima teško bilo tada.”
Gledala sam ih obje – dvije žene koje su preživjele toliko toga zajedno, a ja sam bila dijete rata koje nikad nije razumjelo njihove tihe dogovore i prešutne dugove.
Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što su prošle, o tome koliko su žrtvovale jedna za drugu. Ali isto tako, razmišljala sam o sebi – o svom životu koji stalno stavljam na čekanje zbog tuđih odluka i prošlih dugova.
Sljedeće jutro otišla sam do mame i rekla: “Znam da ti je teško i da osjećaš dug prema Senadi. Ali ja sam ovdje sada, brinem se za tebe svaki dan. Molim te da razmisliš još jednom o svemu. Ne želim se svađati ni s tobom ni s tetkom, ali želim znati gdje mi je mjesto u ovoj obitelji.”
Mama me zagrlila prvi put nakon dugo vremena i zaplakala na mom ramenu.
Danas još uvijek živimo zajedno, ali ništa više nije isto. Povjerenje je poljuljano, a budućnost neizvjesna. Pišem ovo pismo vama jer ne znam što bih dalje – kako pomiriti prošlost naših roditelja s našim sadašnjim životima? Je li moguće pronaći ravnotežu između zahvalnosti i vlastitih prava?
Možda netko od vas ima sličnu priču ili savjet… Kako vi rješavate ovakve obiteljske čvorove? Je li ljubav prema roditeljima dovoljna da prebolimo osjećaj izdaje?