Moja porodica su pravi paraziti: Jasmina i ja smo odlučili da im stanemo u kraj
“Opet su došli bez najave!” viknula sam kroz prozor dok sam gledala kako se Amar parkira na travnjak, a njegova žena Sabina već vadi djecu iz auta. Adnan je samo slegnuo ramenima, ali vidjela sam mu na licu ono isto razočaranje koje osjećam već mjesecima.
Nije prošlo ni pola godine otkako smo završili našu malu drvenu saunu iza kuće, a već je postala glavna atrakcija za cijelu moju porodicu. Sjećam se kako smo Adnan i ja svaku dasku birali pažljivo, želeći da miriše na svježi bor i da nam pruži mir nakon napornih radnih dana. Ali umjesto toga, svaki vikend pretvorio se u porodični dernek.
“Jasmina, hajde stavi još vode na kamenje! Nije dovoljno vruće!” dovikivala je moja sestra Lejla, dok je moj brat Amar već sjedio raširenih nogu, znojeći se kao da je u finskom spa centru. Njihova djeca su trčala po dvorištu, ostavljajući tragove blata po tek pokošenoj travi.
Adnan je tiho šapnuo: “Ovo više nema smisla. Mi radimo, štedimo, a oni samo dolaze i uzimaju.”
Sjećam se kad smo prvi put pozvali porodicu da vide saunu. Bili su oduševljeni, ali od tada više nikad nisu ni pitali smiju li doći. Samo bi se pojavili – nekad s kolačima, nekad praznih ruku, ali uvijek s očekivanjem da ih ugostimo kao kraljeve.
Jednog petka navečer, dok sam pokušavala zaspati, Adnan je tiho rekao: “Jasmina, moramo nešto poduzeti. Ovo nije više naš dom.”
Sljedećeg jutra, dok sam kuhala kafu, majka me nazvala: “Jasmina, dolazimo danas svi kod vas. Lejla pravi pitu, Amar donosi sokove. Pripremi saunu!”
Nisam znala šta da kažem. Osjetila sam knedlu u grlu. “Mama, možda ovaj vikend ne bismo…”
Prekinula me: “Ma hajde, znaš da nam je kod vas najljepše!”
Adnan me pogledao i rekao: “Vrijeme je za lekciju.”
Dogovorili smo plan. Ovaj put ćemo ih dočekati drugačije.
Kad su stigli, dočekali smo ih s osmijehom. “Drago nam je što ste došli!” rekla sam glasno. “Ali danas imamo pravila. Sauna je otvorena samo za one koji pomognu oko kuće.”
Lejla se nasmijala misleći da se šalim. “Ma Jasmina, ne zezaj!”
“Ozbiljna sam,” rekla sam mirno. “Ko želi u saunu, prvo mora pomoći oko ručka ili pokositi travu.”
Amar je podigao obrve: “Šta ti je danas?”
“Ništa mi nije. Samo želim da svi doprinesemo.”
Nastala je tišina. Djeca su gledala odrasle zbunjeno.
Sabina je prva ustala: “Dobro, ja ću pomoći oko salate.”
Lejla je frknula: “Ja nisam došla ovdje da radim nego da se odmorim!”
Adnan je mirno rekao: “Onda možeš sjesti na terasu i uživati u pogledu. Sauna je za one koji pomognu.”
Tog dana prvi put sam vidjela svoju porodicu kako zaista pomaže – Amar je kosio travu (iako je gunđao), Lejla je rezala povrće (s nezadovoljstvom), a Sabina je čistila za djecom.
Navečer, kad su otišli, Adnan i ja smo sjeli u tišini u sauni.
“Jesi li sretna?” pitao me.
“Jesam… ali me boli što smo morali ovako,” odgovorila sam.
Sljedećih nekoliko vikenda nisu dolazili tako često. Neki su čak zamjerili što smo postavili granice.
Jedne večeri Lejla mi je poslala poruku: “Zar ti nije žao što više nismo kao prije?”
Gledala sam u ekran i osjećala tugu i olakšanje istovremeno.
Odlučila sam joj odgovoriti iskreno: “Žao mi je što si mislila da nas možeš voljeti samo ako ti stalno nešto dajemo. Možda ćemo sad naučiti cijeniti jedni druge na pravi način.”
Ponekad se pitam jesmo li pogriješili što smo postavili granice ili smo napokon zaštitili svoj mir? Da li porodica treba uvijek biti iznad svega – čak i kad te guši? Šta vi mislite?