Kad sam primila mamu k sebi, nisam znala što me čeka: Dvije sedmice koje su mi promijenile život

“Zašto si opet ostavila svjetlo upaljeno? Znaš li koliko to košta?” – majčin glas odjekuje kroz hodnik mog stana, oštar kao nož. U tom trenutku, dok stojim s ključevima u ruci i torbom na ramenu, osjećam se kao dijete uhvaćeno u laži. Ali imam 36 godina. Zovem se Ivana, radim kao grafička dizajnerica u Zagrebu i do prije dvije sedmice živjela sam sama, slobodna od roditeljskih pogleda i komentara.

Sve se promijenilo kad je tata umro. Njegovo srce nije izdržalo još jednu zimu u našem malom stanu u Bihaću. Mama, Jasna, ostala je sama, a ja sam znala da ne može više biti tamo bez njega. “Ivana, neću ti smetati, samo dok se malo saberem,” rekla mi je telefonom, glas joj je drhtao kao da će se slomiti svakog trena. Nisam imala srca reći ne.

Prva noć bila je tiha. Mama je sjedila na rubu kreveta u mojoj sobi za goste, gledala kroz prozor na tramvaje koji su prolazili Ilicom. “Ovdje nikad nije tišina,” šapnula je. “Kod kuće si mogao čuti ptice i rijeku.” Nisam znala što da kažem pa sam samo slegnula ramenima.

Ali već drugi dan počelo je ono čega sam se najviše bojala: sudaranje naših svjetova. Mama je navikla ustajati u šest, kuha kavu na staroj džezvi i pušta radio preglasno. Ja radim od kuće, treba mi mir. “Ne možeš ti tako spavati do osam, Ivana! Život ti prolazi!” vikala bi dok bi usisavala hodnik.

Jednog jutra, dok sam pokušavala završiti važan projekt za klijenta iz Osijeka, mama je upala u sobu s vrećicom punom papira. “Ovo su računi i papiri od stana u Bihaću. Trebaš to srediti!” Glas joj je bio napet, oči crvene od nespavanja. “Mama, molim te, sad radim!” – povisila sam ton više nego što sam htjela. Pogledala me kao da sam je ošamarila.

Navečer sam je zatekla kako sjedi za stolom, gleda stare fotografije i tiho plače. “Sve si mi uzela… i dom i muža… sad još ni vremena nemaš za mene.” Osjetila sam krivnju kako mi steže grlo. Sjela sam pored nje i zagrlila je, ali ona se ukočila pod mojim rukama.

Prolazili su dani, a napetost nije popuštala. Mama je kritizirala sve: moj način kuhanja, moj izbor prijatelja, čak i način na koji perem suđe. “Tvoja prijateljica Lejla previše puši, nije to dobro društvo za tebe.” “Mama, imam 36 godina!” – viknula bih svaki put kad bi prešla granicu.

Jedne večeri došla sam kući kasno iz grada. Mama me čekala budna. “Gdje si bila? Znaš li koliko je sati?” U meni se nešto prelomilo. “Nisam više dijete! Ne možeš me kontrolirati!” – urliknula sam. Plakala je cijelu noć.

Sutradan sam otišla na posao ranije nego inače, samo da pobjegnem iz stana. Na pauzi za kavu ispričala sam kolegici Sanji što se događa. “Znaš, moja mama je ista bila kad je došla kod mene iz Mostara,” rekla mi je Sanja. “Treba im vremena da shvate da više nisu kod kuće… i da smo mi odrasle žene.” Ali meni se činilo da vremena nemamo.

Vikend je donio novu oluju. Mama je pronašla moj dnevnik iz srednje škole dok je tražila čarape u ormaru. Čitala ga je bez pitanja. “Zar si stvarno mislila pobjeći od kuće kad si imala 17?” pitala me s nevjericom. Osjetila sam kako mi lice gori od srama i bijesa. “To nije bilo za tvoje oči!” – povikala sam i istrgnula joj bilježnicu iz ruku.

Te večeri nismo razgovarale. U stanu je vladala tišina teža od olova. Otišla sam pod tuš i pustila vodu da teče po meni dok nisam osjetila da nestajem.

Nedjelja ujutro donijela je neočekivani mir. Mama je sjedila na balkonu s šalicom kave i gledala u sivilo grada. Sjela sam pored nje bez riječi. Nakon nekoliko minuta tišine, progovorila je: “Znaš… nisam znala da će mi biti ovako teško bez njega… ni tebi ovako teško sa mnom.” Pogledale smo se prvi put iskreno otkako je došla.

“Mama… ne znam kako dalje,” priznala sam tiho.

“Ni ja,” odgovorila je.

Možda prvi put u životu nismo imale odgovore jedna za drugu.

Sada sjedim u svojoj sobi i pišem ovo, pitajući se: Je li moguće ponovno izgraditi odnos s roditeljem kad su rane stare desetljećima? Možemo li ikada prestati biti djeca pred svojim roditeljima – ili oni pred nama?