Odluka na raskršću: Kad novac nije sve
“Ivana, jesi li ti normalna? Znaš li ti koliko je šezdeset milijuna maraka?” vikao je moj brat Dario dok je lupao šakom o stol. Mama je šutjela, gledala kroz prozor prema našim poljima, a otac je samo tiho uzdahnuo, kao da mu je svaka riječ preteška.
Bila je to najteža večera u mom životu. Na stolu grah i domaći kruh, a oko nas tišina teža od olova. Prije samo tjedan dana, Mirza iz Sarajeva došao je s ponudom koja bi promijenila sve – šezdeset milijuna maraka za našu zemlju. “Gradit ćemo trgovački centar, hotele, bit ćete bogati do kraja života!” rekao je s osmijehom koji mi se urezao u kosti.
Ali ta zemlja nije bila samo zemlja. To su bila sjećanja na djetinjstvo, na baku koja me učila kako se sije kukuruz, na oca koji je svako jutro ustajao prije zore da nahrani krave. To su bile ruke moje majke, ispucale od rada, ali uvijek nježne kad bi me zagrlile.
“Ivana, ne budi luda! Svi bi ovo prodali! Pogledaj nas – stara kuća, traktor iz Jugoslavije, nemaš ni normalan internet!” Dario je bio uporan. On je već vidio sebe u novom BMW-u, s ključevima stana u Zagrebu.
“A što ćemo kad ode zemlja? Što ćemo kad nestanu polja? Gdje ćeš onda biti doma?” pitala sam ga tiho.
Otac je tada prvi put progovorio: “Djeco, ovo nije samo zemlja. Ovo je naš život. Ovdje su naši korijeni. Ako prodamo, što nam ostaje?”
Mama je zaplakala. Nikad prije nisam vidjela suzu na njenom licu. “Ivana, ja ne mogu više. Umorna sam od siromaštva. Umorna sam od borbe. Ali bojim se da ćeš ti biti još umornija ako odeš iz svog doma.”
Te noći nisam spavala. Slušala sam vjetar kako šušti kroz stare orase i pitala se – jesam li sebična što želim ostati? Ili sam luda što ne želim novac koji bi riješio sve naše probleme?
Sutradan su počeli dolaziti susjedi. Prvo Mara s kolačima: “Ivana, čula sam… Ako prodate, svi ćemo izgubiti. Ova zemlja drži cijelo selo na okupu.” Onda Stjepan: “Ako odeš ti, otići će i drugi. Ostat ćemo pusta dolina.”
Dario je bio bijesan: “Ne možeš živjeti od prošlosti! Pogledaj oko sebe! Svi mladi su otišli u Njemačku ili Austriju! Što ti misliš, da ćeš ovdje dočekati starost?”
Ali ja nisam mogla zamisliti život bez mirisa svježe pokošene trave, bez zvuka zvona s naše stare crkve nedjeljom ujutro. Nisam mogla zamisliti da netko drugi hoda po zemlji gdje sam ja učila hodati.
Tih dana obitelj se raspadala pred mojim očima. Otac i ja protiv Darija i mame. Svatko sa svojim snovima i strahovima. Navečer bih sjedila ispod stare jabuke i gledala zvijezde, tražeći odgovor.
Jedne večeri došao je Mirza opet. Sjeli smo za stol, on s papirima, ja s drhtavim rukama.
“Ivana, ovo je prilika života. Nećeš dobiti drugu ovakvu ponudu. Razmisli o budućnosti svoje djece.”
“A što ako moja budućnost nije u novcu? Što ako želim da moja djeca znaju gdje im je dom?”
Mirza se nasmijao: “Dom je tamo gdje si sretan. Novac donosi sreću.”
Ali ja sam znala da to nije istina.
Kad smo konačno sjeli svi zajedno, otac je stavio ruku na moje rame: “Ivana odlučuje. Ona ostaje ovdje, ona zna što ova zemlja znači.”
Dario je ustao i otišao bez riječi. Mama ga je pratila pogledom punim tuge.
Odbili smo ponudu.
Selo je slavilo kao da smo osvojili svijet. Ljudi su dolazili s rakijom i kolačima, grlili me i plakali od sreće. Ali kod kuće – tišina. Dario se nije vraćao danima. Mama je šutjela i gledala kroz prozor.
Jedne noći sjela sam kraj nje: “Mama, jesi li ljuta na mene?”
“Ne znam, dijete moje… Samo se bojim za tebe. Bojim se da ćeš jednog dana požaliti što si ostala sama na ovoj zemlji.”
Zagrlila sam je i obećala da neću otići.
Godine su prolazile. Dario se vratio iz Njemačke, ali više nikad nije bio isti. Mama je ostarjela preko noći. Otac je umro pod starom jabukom koju smo zajedno sadili.
Ali zemlja je ostala naša.
Danas sjedim na pragu stare kuće i gledam svoju djecu kako trče po polju. Ponekad se pitam jesam li pogriješila – možda bi nam život bio lakši da smo prodali sve i otišli u grad.
Ali kad čujem smijeh svoje djece i osjetim miris zemlje nakon kiše, znam da sam izabrala ispravno.
Ponekad se pitam – što biste vi učinili na mom mjestu? Je li vrijedno žrtvovati sve za novac ili postoji nešto što novac ne može kupiti?